Zbog poznatih razloga (predraće, rat i inicijalni procesi privatizacije – sredina 80-tih do početka 2000.) Hrvatska ja objektivno kasnila oko 15-ak godina za procesima restrukturanja turističke industrije u odnosu na konkurenciju. Vraćanjem na svjetsko tržište početkom trećeg tisućljeća započeti su procesi investiranja u priličnoj su mjeri podigli konkurentnost industrije i razinu lokalnog blagostanja.

Turizam je sve više postajao karta na koju su igrali svi koji su na bilo kakav način mogli profitirati na tom razmjerno izdašnom tržištu. Veliki igrači, iznamljivači, vikendaši, političari vinari, maslinari i ini… S druge strane sve naše Vlade ovaj su sektor ostavile izvan strateškog uvida i rješenja iz više razloga. Prvo, zbog jake uloge insidera (lokalne razine) dakle velikog broja glasača s opipljivim interesima, drugo, zbog činjenice da je riječ o sektoru kojemu ionako dobro ide i treće, što je objektivno riječ o sektoru koji sublimira veliki broj upravljačkih komponenti koje nisu upravljive s jednog mjesta, recimo Ministarstva turizma, pa se uplitanje događalo samo zbog nužde i gašenja požara, a najviše zbog PR aktivnosti.

Bilo je dakle samo važno da se procesi odvijaju sami po sebi bez političkih turbulencija, da imovinu netko preuzme nekonfliktno, da se održavaju državne tvrtke i da se odgađaju bilo kakva rješenja koja proizvode politizaciju. S druge su strane zbog glasačkih interesa lokalne elite puštale kaos u bezprimjernoj izgradnji i narastanju "zimmer frei" industrije koja je danas dominantna u turističkom smještaju u Hrvata. 

Upliv politike
Toj nelagodnoj i "ne čačkaj" politici države, svakako su pridonijele politizacije privatizacija s kraja 90-ih i početka 2000-tih, a u novije vrijeme i sve veće podilaženje populizmu u vremenu kada razni stožeri drmaju državom što Vladu, Ministarstva i njene agencije udaljava od brzih i djelotvornijih rješenja disponiranja preostalom državnom imovinom. Hrvatski je turistički sektor dakle doživio uglavnom insidersku tranziciju gdje je nije bilo velikih inovacija niti razvoja novih proizvoda.

Budući nam je "drive in tržište" u ljetnoj sezoni s obzirom na gotovo 85% udjela privatnog smještaja i kampova išlo na ruku, turizam je zapravo postao glavni PR za Vlade u nedostatku drugih i važnijih dostignuća. A ruku na srce i krize su u nama konkurentskim zemljama kao što su Grčka, Tunis, Egipat također dobro dolazile. Sve se to događalo uz velike negativne strukturne promjene naše smještajne ponude. "Zimer frei" i kampovi naprijed a hoteli stoj!? A naša je hotelska industrija zapravo povijesno omogućila lokalni razvoj blagostanja. Bez njega ne bi danas bilo primorske infrastrukture, aerodroma, obrazovanih ljudi i kakvog takvog upravljačkog kapaciteta.  

Mi smo dakle turistička zemlja koja i dalje funkcionira, doduše na tehnološki i upravljački inoviranom, modelu masovnog turizma iz vremena bivše države. Mi smo zemlja gdje na javom dobru ( kulturna i prirodna dobra kao osnova turizma) individualni igrači, bilo veliki ili mali i s njima povezani lobiji, maksimiraju svoje kratkoročne rentne interese bez interesa da mijenjaju dominantni poslovni model i strukturu smještaja. Zemlja u kojoj sve više prevladava stav da nama ne trebaju hoteli jer oni ovdje ne mogu poslovati profitabilno. 

Izvor života za male
Dok veliki igrači čekaju rješenje iz okruženja (manji porezi i napose PDV, rješenje turističkog zemljišta, način administrativnog i estetskog rješavanja plaža i javnog dobra) za svoje možebitne iskorake, mali igrači sve više koriste turizam kao svoju jedinu priliku u nedostatku drugih izvora života jer je naše političke elite još nisu niti ponudile. I gradi li se gradi u zemlji koja je ekonomski jedna od najmanje razvijenih u Europi.

Zemlji koja je sama sebi nagradila oko milijun nelegalnih građevina i koja ima najviše nekretnina po glavi stanovnika , vjerojatno na svijetu?! Kakvog li apsurda? Međutim nije problem u korištenju prilika, već u tome da se ovdje od šume ne vidi drveće, pa  će se takvim razvojem događanja i odsustvom razvoja velikog hotelijerstva Hrvatska bitno odmaknuti od globalne komercijalizacije i sebe svesti na jedno prenapučeno kupalište srednje Europe gdje će nastati kontinuirana kolona auta iz recimo Munchena do Poreča ili s mađarske granice pa do Zadra. I to u nekoliko vikenda, a onda opet sve iz početka. Dobra sezona, 7 milijardi i nešto eura i tako redom. A naši aerodromi čekaju globalnu komercijalizaciju koju takav model negrađenja hotela i resorta niti ozbiljne infrastrukture nikad neće tržišno omogućiti.  Stoga je u ovoj razvojnoj fazi naše države i njenog turizma, a napose nakon ulaska u EU, važno objektivno otvoriti pitanje naše ovisnosti o poslovnom modelu turizma od par mjeseci poslovanja punog kapaciteta. To su prije nas prošle mnoge države, napose recimo Austrija prije 40 -ak godina, ili pak neke mediteranske zemlje u zadnjih 20-ak godina.

Intervju

Etika i odgovornost moraju ostati u ljudskim rukama

Maloprodajno tržište

Od lidera Dalmacije do nacionalnog simbola uspjeha u maloprodaji

U svijetu su poznati takvi modeli, više ili manje uspješni, ali poznati. Problem je što to kod nas nikoga ne interesira, odnosu postoji nemoć da se s time netko ozbiljno pozabavi. "Koga briga?" Zašto je to važno? Zato jer smo već blizu saturacije naslijeđenog modela koji i dalje strmoglavo raste. Zauzetost kapaciteta stagnira ili pada unatoč rastu prometa a koji raste uslijed priliva zimmer freia.  Važno bi bilo da netko odgovoran u ovoj državi  provjeri koliko je trenutno građevinskih dozvola u procesu izdavanja na jadranskoj obali. I za što se iste traže i/ili izdaju? Da li će Hrvatska  dopustiti da joj udjel hotela i resorta u ukupnoj smještajnoj strukturi za deset godina padne na pet do šest posto. Da li naše političke elite imaju snage da neke stvari stimuliraju ili pak reguliraju sve do zabrane ako je riječ o procesu koji je opća opasnost. I to je poznato u praksi nekih destinacija koje se željele i bile u stanju proizvesti kvalitetu. Ili je pak odgovor da turizmu ionako dobro ide, pa "koga briga"?

Vrijeme je dakle da se s turizmom ozbiljnije strateški pozabavimo i da iza ove traljave 25 godišnje bilance konačno podvučemo crtu. Da li to možemo i tko to može u današnjem političkom hrvatskom kolopletu?  Čemu i kojim ciljevima služi hrvatski turizam. Što je njegov poželjni globalni profil? Želimo li se globalno natjecati ili ostati na pet šest tržišta kupača. S kojim ključnim kompetencijama se natjecati. S kojim vrijednostima i s kojim fokusom.? Uvjeren sam da će ova pitanja doći na agendu mnogo prije nego se misli.

O tome ne govori samo inicijativa Ministarstva turizma na temu Programa 365, a koja je prije svega marketinški usmjerena.  Daleko je više riječ o tome da će dionici u turizmu sve više gubiti tlo  pod nogama zbog tržišne saturacije na proizvodu iz  prošlosti i samim time  nemogućnosti zdravog rasta businessa bez da se stvore proizvodi za budućnost.  A svjetski igrači/investitori, kojih dosad nije bilo zbog ulaznih barijera, još uvijek mirno čekaju na situaciju kad ćemo ih   prestati mrziti jer nas samo uznemiruju.Nama je važan zimmer frei. Dakle čekaju na kraj naše tranzicije u turizmu  koja  nije ništa drugo do refleksije ukupne hrvatske političke i gospodarske tranzicije. Sačekajmo i vidjeti ćemo?!

Mali privatnici

Raskorak s tržištem 

Da se deklariram, nisam protiv zdravog malog privatnog sektora koji je svugdje jedna od okosnica u turizmu. Kod nas je mali privatni sektor načinio iskorake u povratku vlastitom etnicitetu i razvoju povijesne imatrice područja gdje isti izrasta. Maslinarstvo, vinarstvo, gastronomija, svakao su dodana vrijednost. Važno je iskorjeniti špekulaciju još iz vremena zlatnih vremena i zemljišnog bankarstva koje izgleda nikako da isčezne. No i za interes opstanka onog vrijednog kao što je ponuda koja proizlazi iz spoja tradicionalne poljporivrede (bio koncept) i turizma, da nebi došlo do problema s trižištem i cijenama uslijed raskoraka sa sadašnjom sofistikacijom turističkog tržišta Hrvatske više nego ikad važni su novi hoteli. Jer bez novog velikog  hotelijerstva ta se sofistikacija ne može brzo promijeniti, osim da čekamo 100 godina na organski rast destinacija po uzoru na Austriju, a u međuvremenu srušimo sve što je izgrađeno u socijalizmu.

Miroslav Dragičević, stariji partner u tvrtki Horwath HTL