Hrvatska poljoprivreda bi u okviru Zajedničke poljoprivredne politike EU uskoro trebala početi dobivati značajna sredstva, godišnje oko 2,5 milijarde kuna, iz programa ruralnog razvoja.

Prvi u seriji natječaja za dodjelu potpora, raspisan početkom veljače, odnosi se na dva ključna segmenta: ulaganja u fizičku imovinu poljoprivrednih gospodarstava odnosno u njihove proizvodne i distribucijske procese. Potrebe su velike i iznosi značajni, ali je raspisivanje natječaja ipak izazvalo velike nedoumice. Sredstvima ćemo naime moći raspolagati tek onda kad hrvatski nacionalni program bude prihvaćen u Bruxellesu, a to se još uvijek nije dogodilo.

On je već u prvoj informalnoj pripremnoj fazi doživio značajne kritike (koje su potpuno prešućene hrvatskoj javnosti), a zatim je na njegovu prvu službenu verziju Europska komisija uputila čak 378 kritika i zahtjeva za pojašnjenjem. Neki su od njih formalne naravi, ali neki proizlaze iz dubokih razlika između općeeuropskog i hrvatskog pristupa poljoprivredi. U korijenu je tih problema da je Hrvatska još uvijek daleko od prihvaćanja ključne – i za razvijenu Europu samorazumljive – uloge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u ruralnom prostoru i načina na koji se državne birokracije odnose prema selu i njegovim problemima. 

Zanemarivanje uzgoja
Naime, u hrvatskoj poljoprivredi još uvijek stvarno vlada dogovorna ekonomija komunističkog doba što se u ovo tržišno vrijeme ostvaruje preko neformalnih dogovora vlasti s velikim interesentima (privatiziranim kombinatima, uvoznicima itd.). Obiteljska gospodarstva smatraju se marginalnom pa i socijalnom kategorijom kojoj se potpore daju toliko da preživi i to u iznosima nepredvidivo vezanima uz stanje proračuna. Konkurentnost prehrambene industrije sve je ovisnija o subvencijama i o uvozu sirovina, a neke ključne komponente proizvodnje na selu rapidno slabe te zbog zanemarivanja uzgoja postaju i same ovisne o uvozu, često jeftinom, ali genetski neprikladnom za ovdašnje uvjete. Makroekonomski rezultat svega toga je da Hrvatska zbog neto uvoza hrane sada godišnje gubi barem 3% potencijalnog rasta BDP-a.

Dakle, bez zdravlja ruralnih područja nema ni dugoročne makroekonomske stabilnosti. Nažalost, državni je birokratski aparat na čelu s ministarstvom toliko sputan naslijeđenim mentalitetom dogovora s malim brojem interesenata iza zatvorenih vrata, a zatim mikroupravljanja svime i svačim, da je nesposoban Hrvatskoj iznjedriti europsku viziju napretka. Kojeg li čuda što su birokratska mudrovanja u hrvatskom programu, stvaranom u takvom ozračju, izazvala europske upite, primjedbe, zamjerke i skupa kašnjenja u procesu njegova prihvaćanja. Suočeno s političkim potrebama izborne godine, Ministarstvo je, međutim, pokušalo zaobići problem raspisivanjem natječaja na osnovici još neprihvaćenog, dakle nevažećeg, nacionalnog programa. Time se seljak i opet doveo u situaciju da se za dodjelu hitno potrebnih sredstava natječe – a često i ulaže velik novac u konzultantske usluge – bez oslonca na jasno utvrđena pravila i zahtjeve.

Ministar je doduše javno ustvrdio da će s Bruxellesom sve srediti do proljeća, ali je jasno da će se, čak ako se to i dogodi, neke odredbe hrvatskog programa morati mijenjati ili nadopunjavati. Raspisani natječaj odnosi se na razne vrsti većih ulaganja pa su tim skuplje greške koje se početno naprave zbog nesigurnosti. Suočena s mogućnošću pravnih sporova, Agencija za plaćanja se je preventivno ogradila od posljedica provedbe mjera nevažećeg, odnosno zakonski nepostojećeg programa. Pravilnik oslobađa, naime, državne institucije svake odgovornosti u slučaju da se "uvjeti, troškovi i iznosi javne potpore u programu odobrenom od EU" razlikuju onih koje je država predočila u natječaju. "Financirat će se – kaže se – samo … odobreni troškovi".

Podrška inovacijama  
Nesigurnosti je dodatno dosolilo i krivo informiranje npr. o projektima čijom se izvedbom zadovoljavaju ciljevi raznih mjera i koje europska pravila nastoje ohrabriti. U hrvatskim se javnim predstavljanjima, međutim, netočno tvrdilo da ih Europska komisija – odbija! Nije se, naime, uočilo da se u Hrvatskoj zbog cajtnota natječaj ograničio na samo jednu od sedam ruralnih mjera (M4), a da se nepažnjom integriranim projektima nazvalo one koji zadiru u njene dvije podmjere, naime ulaganja u fizičku imovinu (4.1) i proizvodne i distribucijske procese (4.2). No to je "sitni vez" u odnosu na raznolikost i složenost objašnjenja zatraženih od Hrvatske.

Samo nekoliko primjera: U Primjedbi 86 Komisija je postavila zahtjev da se definiraju ciljevi intervencija kojima se žele prioritirati određeni poljoprivredni sektori (npr. voće i povrće te stočarstvo). U Europi nije dovoljno nešto odrediti nego to treba i racionalno obrazložiti. Primjedba 90 podsjeća na potrebu programske i zakonske usklađenosti s novouvedenim EU standardima kvalitete i sigurnosti hrane.  Komisija želi (primjedba 100) da se visine maksimalnih potpora za ulaganja po gospodarstvu opravdaju u odnosu na troškovnu strukturu zemlje, a primjedbom 107 zagovara snažniju podršku inovacijama, energetskoj učinkovitosti i zaštiti okoliša. Zašto poljoprivrednici ne bi mogli investirati u projekte proizvodnje energije iz obnovljivih izvora koji su veći od potreba pojedinog gospodarstva, pita se EK, to samo pridonosi gospodarskom boljitku korisnika!

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

promo

A strana band: Poznata lica s malih ekrana pripremaju jedinstveni spektakl – očekuju se i posebni gosti iznenađenja

Kriterij odabira u natječajima
Primjedbom 108 Komisija ukazuje da su neka ulaganja krivo klasificirana kao npr ona u marketingu koja bi trebala biti dio ulaganja u tržišne procese, a ne u gospodarstva (dakle podmjera 4.2 a ne 4.1) dočim neke druge troškove, npr. ulaganja u izgradnju i rekonstrukciju poljoprivrednih objekata povezanih s primarnom djelatnošću (primjedba 124) smatra prihvatljivijima upravo u podmjeri 4.1. Primjedba 111 podsjeća da bi hrvatske vlasti uz postavljanje ciljeva morale razraditi i kriterije odabira u natječajima. Odabir koji se temelji na dobi korisnika ili davanju prednosti mladim poljoprivrednicima djeluje diskriminatorno pa Bruxelles odmah nudi i elegantno rješenje: pozovite se na ciljeve operacije. Tako se to radi: Ne dajte mladu jer je mlad nego zato što želite pomladiti strukturu. Nije šija nego vrat.