Iako je grčka kriza stavljena na pauzu, gospodarska situacija u Europi ostaje tmurna. Rast u eurozoni neznatno je u usponu u odnosu na gotovo recesijske razine od prije nekoliko mjeseci, ali predviđanja Međunarodnog monetarnog fonda za 2015. i 2016. jedva premašuju 1%.

Nezaposlenost ostaje iznad 11% – i dvostruko viša među mladima (i još jednom udvostručena u zemljama poput Grčke i Španjolske). Izlazak Grčke iz eurozone vjerojatno bi bio manje uznemirujući no što bi to bio slučaj prije nekoliko godina. Zemlje kod kojih postoji najveći rizik širenja tog trenda – Portugal, Španjolska i Italija – trenutno su manje ranjive u očima tržišta; Europska unija osnovala je fond za sanaciju; dok je Europska središnja banka lansirala opširan program kupovine obveznica. Pravi izazov za Europu predstavlja kontinuirana stagnacija i rastući fiskalni pritisci javnog sektora u nabreklim socijalnim državama sa sve starijom populacijom. Ponovno uspostavljanje rasta, mogućnosti, prosperiteta i financijske stabilnosti zahtijevat će smjela rješenja pet međusobno povezanih problema. 

Visoke socijalne naknade
Prvi problem je fiskalne prirode. Računica je jednostavna. Porezna stopa neophodna za financiranje socijalne potrošnje mora biti jednaka omjeru između ljudi koji primaju naknade i broja poreznih obveznika (stopa ovisnosti), umnožena s prosječnom naknadom u usporedbi s oporezovanim prihodom (zamjenska stopa). Upravo je ta računica navela Maria Draghija, predsjednika Europske središnje banke, na izjavu da je "Europski socijalni model već nestao". Previše Europljana dobiva prekomjerne naknade, ali do sad su vlade uglavnom izbjegavale to pitanje, preuzimajući ogroman dug kako bi odgodile odluku. Reforma usmjerena na socijalnu potrošnju već odavno kasni.

Drugi problem tiče se gospodarstva: rast u Europi podbacio je u odnosu na SAD desetljeće za desetljećem. Iako ekonomska teorija predviđa približavanje životnih standarda, Europa zaostaje za SAD-om za 30% ili više posto. Visoki porezi i opterećujući propisi guše tržište rada i potencijalne nove tvrtke. Odveć širokogrudna socijalna pomoć djeluje kao destimulacija za rad, zapošljavanje, ulaganja i rast. Kronično slab rast nije dostatan za stvaranje mogućnosti za mase nezaposlenih i podzaposlenih mladih ljudi na ovom kontinentu. Treći problem je bankarska kriza. U Europi banke opskrbljuju europska gospodarstva sa oko 70% kredita, za razliku od banaka u SAD-u koje sudjeluju sa 30%.

Međutim, brojne europske banke su preopterećeni zombiji koje na životu održavaju hitne javne infuzije likvidnosti. Četvrto, tu je kriza valute. Brojne pogodnosti eura – transparentnost u prekograničnom određivanju cijena, niži troškovi transakcija i kredibilitet inflacije zahtijeva odustajanje od neovisnih monetarnih politika i fleksibilnih tečajnih stopa. Međutim, obzirom na ograničene međuregijske transfere i mobilnost radne snage, kontinent ima znatno manje mogućnosti za apsorpciju različitih šokova kroz djelovanje automatskih stabilizatora. Za razliku od toga, u SAD-u ljudi iz Michigana gdje vlada visoka nezaposlenost sele se recimo u Texas gdje ima dovoljno posla, čak i ako federalni porez i sustav transfera automatski premiještaju novac u suprotnom smjeru, ublažavajući lokalnu recesiju.

Naposljetku, Europa je suočena s ozbiljnim deficitom upravljanja. Građani postaju sve više razočarani s europskim elitama i nadnacionalnim institucijama poput Europske komisije koje nameću pravila i propise proturječne gospodarskim interesima njihovih zemalja i njihovom suverenitetu. Glasači su uznemireni što je vidljivo iz ishoda grčkih izbornih rezultata. Nacionalističko raspoloženje je u porastu, a demagoške stranke ekstremne desnice i ljevice dobivaju u svim anketama. 

Fiskalni izazov
Hvatanje u koštac s tim problemima bit će zahtjevno, ako ne i nemoguće. Najveći izazov je fiskalni izazov. Europa ne može pobjeći od potrebe za smanjivanjem svojih sklerotičnih socijalnih država. Kontinent bi se mogao pomaknuti iz svoje sadašnje apatije kad bi sagledao sve to i proveo niz međusobno potkrepljujućih politika. Svi napori trebat će biti usredotočeni na postepenu fiskalnu konsolidaciju – smanjenje predviđenog obima vladinih toškova i samim time budućih poreznih stopa. To bi trebalo biti objedinjeno s mutualizacijom nekog dijela obveza visoko zaduženih zemalja – koji se definira omjerom državnog duga i BDP-a iznad, recimo, 60% ili 70% i skromnim otpisima vrijednosti u zamjenu za dugoročne obveznice uz kupon od nula posto.

Brady obveznice koje su SAD upotrijebile u razriješavanju latinsko-američke dužničke krize u 1990-ima mogle bi poslužiti kao primjer. U međuvremenu, europske banke zombiji trebat će ubrzo biti razriješene putem akvizicija ili privremenih preuzimanja, čišćenja i prodajom imovine, kao što je učinjeno putem Korporacije za rješavanje problema trustova (Resolution Trust Corporation) tijekom krize ušteđevine i zajmova u 1980-ima u SAD-u. Strukturne reforme koje povećavaju fleksibilnost tržišta rada i smanjuju birokraciju i povezane prepreke s osnivanjem novih tvrtki također se moraju provesti.

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju

Djelomične zakrpe
Naposljetku, eurozona bi trebala usvojiti dvotračni sustav eura s fluktuacijskom tečajnom stopom – ideja čiji je pobornik bio američki ekonomist Allan Meltzer. Neophodno je razraditi sistematična pravila u cilju određivanja kad su članice eurozone vraćene u niži razred na "euro B" ili unaprijeđene u "euro A". Takav kompromis – nazovimo ga deprecijacija bez polaska – izbjegao bi neke (ali ne sve) od problema potpunog povlačenja neke zemlje iz eurozone. On bi stvorio svoj vlastiti skup poticaja koji bi, sve u svemu, izvršili pritisak na pojedinačne zemlje da izbjegnu premještaj na niže, baš kao što najbolje rangirani nogometni klub nastoji izbjeći relegiranje u niže lige. Sve u svemu, te politike umanjile bi državni dug, snizile kamate, ublažile porezne pritiske, omogućile zemljama povećanje konkuretnosti s manje žrtvovanja životnog standarda i pružile Europi smjernice prema prosperitetu. Do sad su europski vođe slijedile najlakši, ali i najmanje produktivan put, stavljajući privremene, djelomične zakrpe na probleme koji su se pojavljivali. Mogućnost svjetlije gospodarske budućnosti trebala bi biti dovoljna nagrada da potakne istu vrstu vodstva kroz koju se Europa uzdigla iz pepela Drugog svjetskog rata. 

© Project Syndicate, 2015.