Očekuje se da će monetarni dužnosnici eurozone ući u povijesne anale prilikom njihovog okupljanja 22. siječnja 2015. povodom slijedećeg sastanka Europske središnje banke (ECB) na kojem će se raspravljati o izmjenama politike banke.

Promatrači predviđaju da će Predsjednik ECB-a Mario Draghi i njegovi kolege napokon prijeći Rubikon i najaviti pokretanje programa kvantitativnog popuštanja (QE) velikih razmjera – drugim riječima – velikoserijska kupovina vladinih obveznica. Iako se ECB opirao kvantitativnom popuštanju tijekom više od pet godina, čak i dok su ga ostale središnje banke prihvatile, član Izvršnog odbora Benoît Coeuré ga je već nazvao "opcijom polazne linije".

Čini se da ECB ima velik broj razloga za pokretanje kvantitativnog popuštanja. Već dvije godine inflacija redovito ne uspijeva postići zadani cilj od 2%. U studenom godišnji rast cijena bio je samo 0,3%, dok će nedavni pad cijena nafte uzrokovati daljnji silazni pritisak tijekom nadolazećih mjeseci. Što je još važnije, očekivanja vezana uz inflaciju počela su se mijenjati: prognostičari i investitori očekuju da će podbačaj cilja trajati tijekom srednjoročnog razdoblja. Niska inflacija je već sama po sebi ozbiljna prepreka gospodarskom oporavku i rebalansu unutar eurozone. Potpuna deflacija bila bi još opasnija prijetnja.

Posljedice štetnog raspleta 
Nadalje, financijska tržišta smatraju kvantitativno popuštanje toliko vjerojatnim da je većina njegovih posljedica po tečaj obveznice i devizni tečaj već uključena u cijenu. U slučaju da ECB ne ispuni očekivanja, tržište obveznica i tržište stranih valuta bili bi suočeni s iznenadnim i štetnim raspletom: dugoročne kamate bi porasle, tržište dionicama bi potonulo, a tečajna stopa bi porasla. To nije ono što Europi treba u trenutku dok se bori postići rast tijekom jedne godine koji su SAD postigle tijekom jednog kvartala. Ipak, oklijevanje je očigledno. Jens Weidmann, predsjednik Bundesbanka i nadalje otvoreno iskazuje skepticizam.

Iako Weidmann ne poriče rizik od deflacije, on tvrdi da posljedice nedavnih podataka o cijenama mogu biti manje ozbiljne no što se vjeruje, dok bi posljedice potpunog kvantitativnog popuštanja mogle biti ozbiljnije no što se pretpostavlja. Nekolicina njegovih kolega dijeli s njim to rezervirano mišljenje. Važno je shvatiti zašto još uvijek nema sporazuma u Frankfurtu vezano uz najbolji smjer djelovanja. Zašto ECB oklijeva u vrijeme kad podaci u SAD-u potvrđuju strategiju američke središnje banke Federal Reserve? Suprotno uobičajenoj razboritosti, ova problematika nije samo vezana uz čistu doktrinu. Da, Bundesbank se žestoko opire uvjetovanoj podršci ECB-a članovima eurozone opterećenim dugom i podupire pravno pobijanje Draghijeve inovacije – programa izravne monetarne transakcije. Ali njemački dužnosnici ne osporavaju legitimnost kupnje obveznica na veliko u cilju monetarne politike niti da mogu postojati prilike koje zahtijevaju kvantitativno popuštanje.

Ortodoksnost isključuje podršku ECB-a određenoj zemlji jer bi to bilo u suprotnosti s podjelom između monetarne i fiskalne politike: ovlaštenje upotrebe javnih resursa za dobrobit određene zemlje pripada isključivo parlamentima, a ne središnjoj banci. Ali kupovina obveznica na veliko ne povlači slična pitanja. Za razliku od 2012. kad je najavljen program izravne monetarne transakcije, cilj kvantitativnog popuštanja nije pomaganje vladama da kontroliraju pristup tržištu. U načelu, kvantitativno popuštanje nema nikakve veze s državnom solventnošću. Ono je monetarni instrument u kojeg se središnja banka mora pouzdati kad je kamatna stopa njene politike dosegnula nultu donju granicu i stoga ne može biti gurnuta niže. Razina zaduženja vlade irelevantna je za odluku da se ono primijeni.

Scenarij iz noćne more
Međutim, snižavanjem dugoročnih kamatnih stopa, kupovina državnog duga od strane središnje banke može pomoći u kontroliranju servisiranja državnog duga. Na taj način kvantitativno popuštanje može održavati solventom vladu koja bi inače ne bi bila solventna – što je scenarij iz noćne more za središnju banku. Japan je živi primjer toga. Japanska središnja banka već ima državne vrijednosnice vrijedne 40% BDP-a, i obvezala se na godišnju kupovinu u vrijednosti 16% BDP-a unutar okvira plana gospodarskog oporavka Premijera Shinzo Abea.

Kolosalna veličina programa Japanske središnje banke podrazumijeva da je ona preuzela punu kontrolu tržišta vezano uz državne vrijednosnice. S godišnjom kupnjom vrijednosnica koja dvaput premašuje deficit teško je govoriti o "tržištu" za vladin dug. Zapravo Japanska središnja banka određuje cijenu. Takva situacija može učiniti od središnje banke taoca vladinog ponašanja. Djelovanje Japanske središnje banke utemeljeno je na Abeovoj predanosti ponovnom uspostavljanju održivosti javnih financija kad deflacija bude poražena i kad se gospodarstvo vrati rastu. U slučaju da Abe ne uspije, Japanska središnja banka bila bi uhvaćena u zamku.  

ekonomski rast

Jedan sektor ima presudan utjecaj na rast Hrvatske – i nije turizam

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju

Povjerenje u vladu stoga je od ključne važnosti za svaku središnju banku koja se upušta u kvantitativno popuštanje. To povjerenje nedostaje u Europi. Unatoč gomilanju pravnih tekstova i procedura, financijskom okviru Europske unije nedostaje vjerodostojnost i on ne ulijeva ECB-u povjerenje da će vlade nastaviti slijediti održivost nakon što ih njihova kupnja obveznica još više zaštiti od tržišnog pritiska. Štoviše, za razliku od njenih kolega, ECB se ne suočava s jednim sugovornikom i niti jedna vlada koja ju smatra odgovornom nije niti se osjeća nadležnom za eurozonu u cijelosti. To je nadasve nepovoljna situacija koja objašnjava zašto se ECB, koja je nekad bila opsjednuta rizikom da će se vlade objediniti i nasrnuti na njenu neovisnost, pretvorila u nanepokolebljivijeg zagovornika koordinacije fiskalne politike.

Odgovornost vlada 
Zabrinutost je stoga razumljiva. Ali ona ne umanjuje potrebu za smjelim nekonvencionalnim postupcima protiv deflacije i ne bi trebala spriječiti ECB od pokretanja kvantitativnog popuštanja. Paralela s Japanom naglašava potrebu da se vlade ponašaju odgovorno, kako pojedinačno tako i cjelokupno. Europske izabrane nacionalne vođe moraju odigrati važnu ulogu i ne smiju izbjegavati svoje dužnosti. Što više povjerenja daju ECB-u, to će učinkovitije biti kvantitativno popuštanje. 

© Project Syndicate, 2014.