Vizuri Vecrige gledano s Pardaugave, novoga dijela grada s druge strane Daugave, svakako poseban pečat daju zvonici mnogobrojnih crkava, među kojima prevladavaju luteranske, s tornjem crkve Sv. Petra visokim 123 metra, pa velebne katedrale Doma, katoličke crkve Sv. Jakoba, da ne nabrajam dalje, jer je lista doista poduža. I onda nedjeljno popodne, i eto usporedbe s hrvatskom aktualnom situacijom oko rada nedjeljom. Uranio sam na sastanak s Ilgom Reizniece, letonskom legendom folka, akademski obrazovanom violinisticom i osnivačicom vrhunskog post-folk ili world-music banda Ilgi, pa prekratih vrijeme razgledajući bogatu ponudu CD-a, začudivši se kako je trgovina glavne letonske izdavačke kuće UPE otvorena nedjeljom popodne. Unutra ponešto sredovječnih gospođa razgleda i u “miru božjem” odabire CD-e, a istovremeno ekipa nekog obrtnika radi “sve u 16” popravljajući neke instalacije, koje pak nisu toliko prijetile da bi, po hrvatskim mjerilima, mogle pričekati drugi tjedan. S Ilgom potom pješačim 15-tak minuta predjelom koji neodoljivo podsjeća na zagrebački dio Ilice prema Črnomercu, i putem vidim frizerski salon, u njemu šest ili sedam žena na frizurama, još barem toliko ih čeka na red, odmah potom u prodavaonici odjeće neka obitelj isprobava kapute i slično. Kaže Ilga da je to sasvim normalno, da je svima dozvoljeno raditi, a ne moraju ako to ne žele.
Liberalni luterani
Bilo je i onih koji su i zatvorili nedjeljom, jer im se nije isplatilo. Ne čudi što je veliki supermarket litvanskog lanca Rimi, tik do glavnog željezničkog kolodvora otvoren 0-24 sata, ali ima i privatnih manjih dućana s identičnim radnim vremenom. Odgovor na ovakvo liberalno stanje vjerojatno treba potražiti i u luteranskoj letonskoj većini, koja u skladu s tom vjerom na svijet ipak gleda realnije. Doduše, drugo mjesto katoličke crkve po brojnosti vjernika, koje vrijedi za čitavu Letoniju, u Rigi je vjerojatno i ugroženo brojem vjernika ruske pravoslavne crkve, ali i to je teško provjeriti s obzirom na velik broj ateista u toj etničkoj skupini. Kad smo već kod vjere, svakako valja naglasiti da službeno, običaj kićenja božićnog drvca potječe upravo iz Rige, gdje su 1510. godine, trgovci iz Hanse, postavili veliku jelu ispred svoje rezidencije u Kući Crnih glava, okitili je na Badnju večer, a ostalo je legenda, o čemu svjedoči i obilježeno mjesto toga događaja. Da bi se obišao veći dio Rige, uputno je koristiti javni prijevoz, što znači tramvaj, autobuse, trolejbuse, pa i prigradski vlak, a sve to u prometno zagušenoj Rigi funkcionira izvanredno dobro. Linije su vrlo česte, prometala nova i uredna, s izuzetkom vremešnih čeških tramvaja identičnih onima u Zagrebu. Cijena karte je 0,20 lata, odnosno oko dvije kune, a za umirovljenike pola od toga. Kad sam odlazio u Imantu, predgrađe Rige, u posjet trgovačkom poduzeću PROFS da vidim kako ide prodaja peći i kotlova našeg međimurskog “Centrometala”, najjednostavnije sam i najbrže stigao vlakom koji vozi do Jurmale, letonskog starog ljetovališta na Baltiku, koje ruski i tko zna čiji sve ne bogataši sada otkrivaju i starim vilama daju novi sjaj. Na plaži ispod luksuznih hotela promatrao sam čovjeka kako s detektorom za metal “udarničkom” upornošću pretražuje hektare rahlog pijeska u potrazi za izgubljenim dragocjenostima turista. U Rigi je gotovo svaka prodavaonica ujedno mjenjačnica. Prodaju se, primjerice, cipele, ali tu je i sve ono što mjenjačnica treba imati da bi svoju robu, a to je novac, mogla staviti u promet, baš kao i cipele. Razlika je možda samo što cipele može staviti u akcijsku prodaju, ili sezonsku rasprodaju, a eure i dolare baš i ne.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu