Argentini i njezinim bankarima zabranjeno je plaćanje u svrhu ispunjenja obveza vezanih uz restrukturiranje duga vjerovnicima te zemlje ako u potpunosti ne isplate sedam posto vjerovnika koji su odbili te sporazume.

Ta će presuda vjerojatno biti i posljednja u ovom sporu, osobito sada, kad ju je potvrdio američki Vrhovni sud. Premda nam je teško pustiti suzu zbog argentinskih nevolja, presuda u prilog zabrani loša je vijest za svjetski financijski sustav te korak unatrag u evoluciji međunarodnoga režima za restrukturiranje državnog duga. Zašto nam je teško suosjećati s tom zemljom u razvoju koja nije sposobna otplaćivati svoje dugove? Kao prvo, 2001. Argentina je unilateralno proglasila nemogućnost oplate cjelokupnog duga u iznosu od sto milijardi dolara, što je neobičan korak, jer uglavnom uslijedi dogovor o novim uvjetima otplate s vjerovnicima. Kada je vlada 2005. konačno pristala na pregovore o zamjeni duga, mogla je postavljati uvjete, a uvjet je bio rez od 70 posto.

Grijesi Kirchnerovih  
U prethodnih desetak godina predsjednica Cristina Fernández de Kirchner te njezin pokojni suprug i prethodnik Néstor Kirchner proveli su niz nevjerojatno loših mjera gospodarske politike. Neovisnost središnje banke i zavoda za statistiku ozbiljno su ugrožene jer predsjednica, primjerice, ustraje na usvajanju indeksa potrošačkih cijena koji uvelike umanjuje stopu inflacije. Ugovori i sporazumi neprestano se krše, a tvrtke u stranom vlasništvu se nacionaliziraju. Usto, kada je vrtoglavi uspon svjetske cijene vodećih argentinskih poljoprivrednih dobara Argentini pružio zlatnu priliku da ojača proizvodnost i povisi kronično nedostatne prihode u stranim valutama, predsjednica Fernández nametnula je visoke pristojbe na izvoz soje, žita i govedine.

Neki bi mogli odgovoriti da ni hedge fondovi koji su tužili Argentinu ne zaslužuju nikakvo suosjećanje. Mnoge od njih nazivaju "fondovima lešinarima" jer su dug otkupili od prvotnih vjerovnika uz velik popust u nadi da će nakon sudskih odluka ostvariti značajnu dobit.No, problem sa slučajem argentinskog duga nema puno veze s moralnim nedostatcima ni tužitelja, a ni branjenika. Problem počiva u presedanu koji ovaj slučaj postavlja za rješavanje budućih kriza vezanih uz međunarodne dugove. Najuobičajenija reakcija na posljednju presudu u ovom slučaju jest potpora. Konačno, sudac samo provodi pravni sporazum utjelovljen u originalnom ugovoru, zar ne? Kako je predsjednik Calvin Coolidge navodno rekao o američkim zajmovima saveznicima u Prvom svjetskom ratu: "Oni su tražili novac, nisu li?".Da je barem svijet tako jednostavan. Da je bar režim dosljedne provedbe svih neposrednih uvjeta ugovora o zajmovima dovoljno praktičan da ga se vrijedi pridržavati. Već smo odavna, međutim, svjesni potrebe za postupcima i procedurama o izmjeni i dopuni dužničkih ugovora u ekstremnim okolnostima.

Na primjer, u britanskom Zakonu o dioničkim društvima iz 1856. ustanovljeno je načelo ograničene odgovornosti za poslovne subjekte. Dužničko ropstvo i zatvorska kazna također su protuzakoniti još od 19. stoljeća. Usto, pojedinci i poslovni subjekti mogu proglasiti bankrot. Dakle, uvijek će postojati slučajevi kad je dužniku jednostavno nemoguće otplatiti obveze. Kad je o poslovnom bankrotu riječ, opće je poznato da zbog lošeg pravnog sustava u svakom smislu radno sposobne tvornice ostaju zatvorene dulje nego što bi trebale sve dok se njihova imovina ne protrati na skupa pravna natezanja te je na kraju svima, upravi, radnicima i dioničarima, gore nego na početku. Dobar pravni sustav dopušta nastavak zapošljavanja i proizvodnje u slučajevima kad se gospodarska djelatnost smatra isplativom, preostala imovina razdijeli se na uređen način, prihvatljiv svim upletenim stranama, a sve odluke donose se i provode učinkovito i što je brže moguće te se obeshrabruje buduće nerazborito poslovanje nametom određenog oblika kazne upravi, dioničarima, a – ako je potrebno – i vjerovnicima.Na međunarodnoj razini ne postoji takav zakon ili regulativa.

Neki smatraju da je upravo ovaj vakuum primarni nedostatak međunarodnog dužničkog sustava. No, ambiciozni prijedlozi njegova rješavanja poput Mehanizma za restrukturiranje državnog duga Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) oduvijek zapinju na političkim preprekama. No, postupnim koracima sustav se polako kreće u ispravnom smjeru još od 80-ih. Tijekom međunarodne dužničke krize koja je nastupila 1982. godine MMF-ov program državne prilagodbe provodio se rame uz rame sa spašavanjem od strane banaka vjerovnika putem "dobrovoljno" koordiniranih prijenosa zajmova. U konačnici su svi priznali da dužničko opterećenje sputava ulaganja i rast u Latinskoj Americi, na štetu dužnika, ali i vjerovnika.

Razmjena dugova
U naknadnim programima kojima su se pokušavale riješiti krize na tržištima u usponu isprobana je slična kombinacija državne prilagodbe i "uključenja privatnog sektora". Dobrovoljna razmjena dugova, općenito govoreći, pokazala se uspješnom, a ulagači su pristali na rezove.Nakon argentinskoga unilateralnog proglašenja bankrota 2001. mnogim ulagačima postala je jasna potreba da se unaprijed izričito dopusti uvođenje manje drastičnih alternativa, pa su u dužničke ugovore unijeli tzv. klauzule o zajedničkom djelovanju. Naime, zapadne li zajmoprimac u nevolje, ta klauzula omogućuje mu da provede restrukturiranje duga uz privolu značajne većine vjerovnika (obično njih oko 70 posto). Ugovor tada postaje obvezujući i za nesklonu manjinu.

Zbog takvih postupnih koraka danas imamo vrlo blag sustav za restrukturiranje duga. Naravno, i on je prepun nedostataka. Restrukturiranje se često provodilo prekasno te su njegove prednosti bile premale za ponovnu uspostavu održivosti dugova. No, manje-više je donijelo rezultate. Za razliku od toga, zadovoljavanje ograničenog instinkta da se pisani sporazumi provode, kakvo je sada izrazila presuda američkog suda, ugrozit će mogućnost dogovornog restrukturiranja u budućim dužničkim krizama.Argentini će potkraj srpnja ponestati vremena. Kako neće moći otplatiti sve dugove, možda će biti prisiljena proglasiti bankrot. Vjerojatnije je pak da će ipak uspjeti iznaći rješenje koje će vjerovnicima iz spora biti privlačnije od dogovora koji su prihvatili ostali vjerovnici. Kako bilo, budući sporazumi o dobrovoljnoj otplati duga upravo su postali teže ostvarivi, što će u konačnici nanijeti štetu i dužnicima i vjerovnicima. 

Intervju

“Uveli smo princip ‘istovrijedni rad – jednaka plaća’ u praksi, a ne samo kao pusto obećanje”

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

© Project Syndicate