Podne je već prepolovilo dan, kad je oko 150 Hrvata duboko zagazilo u alžirsku pustinju. One malo manje vične putovanjima (osobito po egzotičnim zemljama) vožnja od aerodroma prema konačnom odredištu asocirala je na ulazak u dokumentarac National Geographica. Posvuda pijesak, siromaštvo vidljivo na prvi pogled, karakteristična orijentalna arhitektura, zidovi i zatvorena vrata, hrpa musave, ali vesele dječice, žene skrivenih lica što uzmiču pogled i žene posve moderno odjevene, muškarci, čini se, prilično besposleni, neobična mirnoća.

Kupole među dinama
Puno prašine, prastarih marki automobila i autobusa, nedovršene kuće i satelitske antene. A onda se netko sjeti da je petak u muslimanskim zemljama pandan zapadnoj nedjelji pa je odmah postalo jasno zašto predgrađe El Oueda, grada za koji vodič veli da ima 150.000 stanovnika i da je poznat pod nazivom grad tisuću kupola, izgleda kao da je zastao u vremenu. Saharske dine posvuda uokolo. Četiri autobusa pod policijskom pratnjom prolaze rubnim dijelom grada i kreću se se ka rezidenciji Daouia, palači Djilalija Mehrija, jednog od najbogatijih alžirskih poslovnih ljudi. Nije ni čudo što se organizator – zagrebačka Ingra – potrudila od svojih gostiju, poslovnih partnera i prijatelja, skriti većinu detalja puta. Efekt iznenađenja ne bi bio tako jak. Naime, ulazak u rezidenciju izgledao je kao prelazak iz dokumentarca u Šeherezadine priče. Nepregledno zelenilo posve je prekrilo pustinju – na imanju je 12.000 zasađenih stabala palmi punih datulja dozrelih za berbu i 9000 maslina. U centru se smjestila razvedena rezidencija s bungalovima, šatorima, bazenima, palačama, njegovanom travom, cvijećem, neponovljivom islamskom keramikom. Na ulazu domaćin. Svaka je žena dobila rukoljub, a muškarac rukovanje. Program dobrodošlice, nenametljiva gostoljubivost i pažnja na svakom koraku. Već se i dolazak na jug Alžira činio kao čudo. Rezidencija koja funkcionira kao najluksuzniji hotel, a zapravo služi samo za ugošćavanje prijatelja i poslovnih partnera, više je od čuda, barem za prosječne ljude. No kad se čuje da među brojnim poslovima (punionica piva, tvornica za preradu datulja, eksluzivno zastupstvo za Pepsi Colu za Alžir, a navodno i plinski biznis), Djilali Mehri ima i razgranati hotelski biznis u Alžiru i Europi, postaje jasna razina usluge u rezidenciji. Kažu da je ona bila poklon njegovu rodnom gradu: način da ugošćavanjem prijatelja u rezidenciji i El Oued više otvori i pokaže svijetu. Čuje se da je za čast boravka Ingrinih gostiju u rezidenciji Daoula prije svega zaslužna Jasna Ludwiger, članica Ingrine uprave, alfa i omega poslovanja zagrebačke kompanije u Alžiru. Njezini kontakti, ali i nesporna organizacijska sposobnost, učinili su da vikend u srcu Sahare prođe bez ijedne primjedbe. Kontrasti su ogromni. Luksuz palače naspram siromaštva okruženja. Gradska tržnica puna umjetne, kineske robe. Vrlo malo autentičnih proizvoda. Kažu da u ovom dijelu zemlje obrt nije osobito razvijen. No ljubaznosti zato ima napretek.

Iako se već desetak godina u Alžiru nije zbio nijedan incident, još uvijek je na snazi predsjednički dekret da se stranci u grupama moraju kretati pod pratnjom. Domaćini diskretno, ali čvrsto vode računa o sigurnosti. Pustinjski jug Alžira uvelike zaostaje za njegovim mediteranskim dijelom. Ipak, sve vidljiviji su napori da se navodnjavanjem pustinji otme komadić tla i pretvori ga u zasađenu zelenu površinu. Ingrini predstavnici u Alžiru kažu da se zemlja, koja je, također, u svojevrsnom procesu tranzicije iz socijalističke u kapitalističku privredu, sve više okreće poljoprivredi, a svaki poljoprivredni prinos država potiče. Primjerice, nijedna nova brana (Alžir ih ima više od 160) više se ne može graditi a da se pritom ne priloži rješenje navodnjavanja. Drugačije se počinju vrednovati i koristiti bogati plinski izvori (zemlja je po plinskom bogatstvu peta u svijetu), a ima nešto i nafte. I privatizacija je počela, ali sporo ide.

Budućnost u Nautici
Alžir je, inače, jedna od najvećih afričkih zemalja, površinom je deset puta veća nego bivša Jugoslavija, a ima 32 milijuna stanovnika. Podijeljena je u 48 županija, a premda je još 1962. stekla neovisnost od Francuske, uz arapski, francuski je idalje službeni jezik u zemlji. U cjelini, zemlja je prilično orijentirana na Francusku. Neki podaci kažu da na teritoriju bivšeg kolonizatora živi oko pet milijuna Alžiraca. U mediteranskom dijelu zemlje i u dijelu gdje se vade nafta i plin prisutna je većina svjetskih multinacionalki, u zemlju su ušli poznati hotelski lanci, ali zanimljivo je, turizam, unatoč mediteranskoj obali, nije osobito razvijen. To je tek prilika za investitore. Nije ni čudo što je Ingra državi poklonila projekt razvoja nautičkog turizma – to je, kažu, prava niša koja, ako se otvori, u budućnosti može nositi velike prinose. Upravo je 30-godišnje poslovanje Ingre u Alžiru bio povod za malu hrvatsku dvodnevnu karavanu u Sahari. Kad je riječ o poslovanju u zemljama Trećeg svijeta, Ingra je jedna od rijetko upornih hrvatskih tvrtki. Tijekom tri desetljeća u zapravo je uspjela postati prvi punkt za Hrvate koji idu u Alžir, a zahvaljujući upravo njezinim naporima konačno bi se u toj zemlji trebalo otvoriti hrvatsko veleposlanstvo. Prije dvije godine u Alžiru je osnovala i svoju tvrku. Lepeza radova koje je izvela od 1975. naovamo doista je šarolika – od brana i aerodroma do prometnica. Budućnost su izgradnja i opremanje pomorskih i hidro objekata, izgradnja marina, proširenje aktivnosti na izgradnju stanova i poslovnih objekata, uključivanje u izgradnju cesta i tunela, a i moguće uključenje u gradnju hotelsko-turističkih sadržaja. Kad bi se plan ostvario, Ingra bi do 2010. u Alžiru ugovorila poslova u vrijednosti više od 200 milijuna eura. No u kompaniji ne zaboravljaju napomenuti kako postoji i nekoliko preduvjeta za ostvarenje plana. Uz otvaranje veleposlanstva, nužno je bolje ekipiranje hrvatskih kompanija za nastup na vanjskim tržištima, objedinjavanje toga nastupa kroz Ingru, podrška hrvatskog bankarskog sustava i obučavanje mladog i stručnog kadra.