Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP), trenutno predmet intenzivnih pregovora između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, privlači veliku pažnju.

Naime, s obzirom na razmjere ovih dvaju gospodarstava, koje zajedno čine više od 50 posto svjetskog BDP-a te jednu trećinu globalnih trgovinskih tokova, ulozi su poprilično visoki. Kako bi zajamčili da će od TTIP-a koristi imati potrošači s obje strane Atlantskog oceana, oni koji o njima pregovaraju moraju uočiti i izbjeći nekoliko glavnih zamki, od kojih su neke očite, a neke manje očite.Bilateralni trgovinski sporazumi odnedavna dobivaju na zamahu. Primjerice, EU i Kanada nedavno su potpisale Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum, koji će vjerojatno postati temelj i za TTIP.

Čija je piletina bolja?
Ovo ne predstavlja nikakvo iznenađenje s obzirom na opetovano propale pokušaje postizanja globalnog dogovora kroz Svjetsku trgovinsku organizaciju. Krug WTO pregovora u Dohi pokazao se potpunim neuspjehom, a dogovor postignut prošle godine na Baliju, usprkos činjenici da je predstavljan kao vrlo uspješan, uspješan je jedino u ubrzavanju naplate carinskih pristojbi. Kako stvari sada stoje, raspravom o TTIP-u vlada strah od nedovoljne zaštite potrošača, na što utječu interesne skupine.

Uzmimo za primjer neslaganje u vezi različitog odnosa prema piletini. U SAD-u se piletina ispire u kloriranoj vodi, a u Europi se pilićima u hrani daju antibiotici. U nastojanju koje se može opisati jedino kao apsurdno europski proizvođači pokušavaju uvjeriti svoje kupce da je prva metoda lošija za potrošače.No zapravo je zaštita potrošača u SAD-u znatno bolja i stroža od zaštite potrošača u EU, gdje nakon odluke Cassis de Dijon Europskog suda pravde minimalni standard koji se odnosi na sve zemlje članice određuje država u kojoj je standard u pojedinom slučaju najniži. Za razliku od toga, američka Uprava za hranu i lijekove provodi najviše standarde za proizvode, što znači da bi prema TTIP-u europski potrošači ostvarili pristup proizvodima više kvalitete po nižim cijenama. Glavna prednost poticanja trgovine jest omogućavanje državama da se specijaliziraju za područja na kojima su najsposobnije. Kako je Ralph Ossa dokazao u radnom izvješću za Američki državni zavod za gospodarska istraživanja, da Njemačka nema pristupa međunarodnom tržištu, životni standard bio bi joj upola niži nego što je danas.

Dakle, i prema mišljenju Gabriela Felbermayra iz Instituta Ifo, TTIP bi unaprijedio životni standard Nijemaca između tri i pet posto.No nema jamstva da će se spomenute prednosti uistinu ostvariti. Jedan od glavnih rizika poticaja trgovinskih veza jest trgovinsko skretanje, odnosno mogućnost da će snižene carinske pristojbe između dvaju zemalja ponukati potrošače na smanjenu kupovinu pristupačnijih proizvoda iz trećih zemalja. Ako štednja potrošača ne nadmaši pad carinskog dohotka neke zemlje, konačni rezultat je smanjeni životni standard.Izbjegavanje takvoga ishoda zahtijeva odredbe koje će omogućiti širem krugu zemalja, napose Kini i Rusiji sudjelovanje u procesu poticanja trgovinskih veza pod ravnopravnim uvjetima. Naime, uspostava svojevrsnog "gospodarskog NATO-a" koji bi isključio sile poput Kine i Rusije nije preporučljiva ni u ekonomskom, ni u političkom smislu. Umjesto toga, ove zemlje trebalo bi uključiti u pregovarački proces.

Jamstva za ulaganje 
Još jedan potencijalni rizik tiče se zaštite ulaganja. Trenutno je za EU prihvatljivo da preuzme odgovornost s obzirom da joj vlastite mjere zaštite zdravlja i okoliša služe u biti kao trgovinske barijere. Primjerice, direktive EU koje određuju maksimalne emisije CO2 za automobile zapravo su svojevrsna industrijska mjera koja cilja na zaštitu malih francuskih i talijanskih automobila. Zaštita ulaganja spriječila bi ovaj oblik zloporabe. No nije prihvatljivo da EU nudi stranim ulagačima zaštitu od nesposobnosti neke članice da ispuni svoje obveze, osobito u pogledu servisiranja duga.

Takvim potezom, kao što je nedavno istaknuo Norbert Häring iz lista Handesblat, TTIP bi se pretvorio u mehanizam za izjednačavanje financijske odgovornosti unutar EU.Jamstva za ulaganja diljem EU umjetno bi snizila kamatnu stopu prema kojoj se pojedine članice EU zadužuju te time potaknula iste da preuzmu više dugova, dakle u suštini onemogućila samoispravljajuće mehanizme kapitalnih tržišta. A to bi označilo početak novog čina europske dužničke katastrofe s posljedicama koje bi znatno prevagnule nad koristima TTIP-a.Nedvojbeno je da TTIP ima velik potencijal za poboljšanje ekonomskih rezultata s obje strane Atlantskog oceana. No on neće značiti ništa ako mu se dopusti da se pretvori u pokrajnji ulaz koji otvara mogućnost izjednačavanju dugova u Europi kroz mehanizam koji bi bio iznimno nalik euroobveznicama. 

© Project Syndicate, 2014.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe