Amerikanac koji zarađuje 100 tisuća dolara godišnje percipiran je kao bogat čovjek jer mu od ukupne svote koja se u SAD-u uvijek dogovara u bruto iznosu ostane oko 65 tisuća dolara što je oko 360 tisuća kuna, odnosno 30.000 kuna mjesečno.

Jednako dobro plaćenom menadžeru u Hrvatskoj ostat će čak 10.000 kuna mjesečno manja plaća od one koju bi dobivao Amerikanac zbog progresivnog poreza na dohodak kojim država uglavnom kažnjava srednji sloj stanovništva. Naime, najviša porezna stopa od 40 posto primjenjuje se na primanja veća od 8000 kuna pa na neto plaću od 11.000 kuna morate platiti isto toliko poreza i doprinosa i prireza. Tako poslodavac mora utrošiti 22.381 kunu kako bi isplatio radniku neto plaću od 11.000 kuna. Situacija postaje apsurdna kod plaće od 25.000 kuna u neto iznosu na koju je razrezano najveće porezno opterećenje koje iznosi 140,6 posto. To znači da tvrtka mora potrošiti 60.150 kuna da bi svom zaposleniku isplatila plaću od 25.000 kuna u neto iznosu.
 

Dokaz da je progresivnost poreza najviše udarila po džepu srednjem sloju i bolje plaćenim menadžerima, ali ne i onima s najvećom platežnom moći je u činjenici da se opterećenje postotno smanjuje na plaće veće od 25.000 kuna pa se na neto plaću od 76.000 kuna plaća sve ukupno 128 posto poreza i doprinosa. To je posljedica limita za doprinos za mirovinsko osiguranje koji se primjenjuje na bruto plaću od 47.646 kuna, što odgovara plaći oko 25.000 kuna neto. Ne čudi stoga što je među poduzetnicima i samostalnim djelatnicima postala praksa prijaviti plaću na najniži zakonski dozvoljen iznos kako bi se izbjegla plaćanja enormnih poreza. Matematika pokazuje da im se taj manevar isplati, jer je u Hrvatskoj daleko jeftinije iz tvrtke 'izvući' novac plaćanjem poreza na dobit nego isplatiti plaću. Naime, porez na dobit na 25.000 kuna stajat će poduzetnika u Zagrebu 8750 kuna dok bi za toliku plaću platio 35.150 kuna poreznih davanja i doprinosa.

To mogu napraviti samo vlasnici tvrtki, ali ogromna šteta se događa u korporacijama u kojima postaje nepisano pravilo da svoje menadžere zapošljavaju u centralama izvan Hrvatske kako bi izbjegli plaćanje ovih poreza- komentar je Petra Lovrića, predsjednika Udruge malih i srednjih poslovaca pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca. I zaista u Srbiji su troškovi za rad znatno niži. Izračun pokazuje da uz doprinose koji ukupno čine 19,15 posto te 10 posto poreza na dohodak trošak rada na plaću od 25.000 kuna neto iznosi 32.212 kuna. Time menadžer zaposlen u Srbiji postaje dvostruko jeftiniji za poslodavca nego onaj čija je prijava napravljena u Zagrebu. To su štete koje se mogu mjeriti u milijardama kuna jer se zbog ulične demagogije gubi ne samo novac već i know how i pristup tehnologijama.

Demagoški se pristupa jer se šalje poruka da se najbogatije treba oporezovati bez obzira što ti porezi ne donose značajne prihode u proračun, a donose milijarde šteta- poruka je Lovrića. Njegovo mišljenje dijeli i glavni ekonomist Splitske banke Zdeslav Šantić koji ističe kako velika progresivnost poreza na dohodak u Hrvatskoj destimulira i znatno ograničava prostor poslodavcu za dizanje plaće zaposlenicima što povećava pritisak na izbjegavanje plaćanja poreza.Iako utječe negativno na plaće zaposlenika progresivnost poreza na dohodak negativno utječe na restrukturiranje gospodarstva i usmjeravanje na industrije s višom dodanom vrijednošću- ističe Šantić. Drugim riječima u zemljama s visokom stopom poreza na dohodak poput naše uglavnom ne dolazi do razvoja IT industrije, farmaceutike i ostalih sektora u kojima zaposlenici očekuju nešto veće plaće od prosjeka.