Visoki stupanj kvalitete bolničkog sustava koji Hrvatska očekuje od projekta akreditacije i kategorizacije bolnica, prema iskustvima drugih zemalja koje su program provodile, može se postići vjerojatno tek za šest do osam godina, i to uz goleme napore svih zaposlenika i onih koji će voditi posao. Do međunarodne licence hrvatske akreditacije koja će biti potvrda kvalitete teško će se moći doći bez profesionalizacije bolničkog menadžmenta, odnosno otvaranja posebnih službi za obavljanje poslova osiguranja kvalitete i edukaciju zaposlenika, no upravljanje bolnicama i dalje treba ostati u rukama medicinara koji će za vođenje svojih ustanova prema programu kvalitete koji osigurava efikasnost trebati mnogo više informacija i savjeta nego današnji ravnatelji bolnica, smatra dr. Mirjana Nasić, voditeljica očne banke i predsjednica Povjerenstva KBC-a Zagreb za unapređenje kvalitete, jedna od predstavnica modernog hrvatskog menadžmenta u zdravstvu, profesije koja je u nas tek u nastajanju. Cilj akreditacije i kategorizacije je uvođenje jedinstvenih standarda u bolnički sustav, odnosno ujednačavanje kvalitete rada, povećanje stupnja zaštite prava i sigurnosti pacijenata, ali i rezanje troškova, odnosno pronalaženje rupa kroz koje curi novac. KBC je ustrojio svoj unutarnji nadzor prema modelima modernog menadžmenta radi osiguranja kvalitete rada u samoj ustanovi i na taj način započeo s pripremama za moguću akreditaciju malo prije ostalih, prije više od godinu dana, a nova očna banka bila bi ogledni primjer nove organizacije rada, tvrdi dr. Nasić, koja provodi edukaciju na klinikama KBC-a.

“Cilj je doći do toga da za svaki postupak u bolnici postoji pisani postupak rada kao i trag s točno utvrđenim podacima o vremenu, osoblju, korištenoj i utrošenoj opremi i svim drugim detaljima koji mogu utjecati na liječenje i poslovanje bolnice kako bi se u svakom neželjenom slučaju moglo vratiti unazad i utvrditi što je pošlo krivo”, pojašnjava Nasić. To znači da će se ubuduće morati objektivno procjenjivati kvaliteta rada vezana uz prava pacijenata, sigurnost opreme, prevencija rizika i drugo. Mnogo detaljnije će biti utvrđena odgovornost svakog djelatnika, pratit će se rezultati zahvata na pojedinim odjelima i klinikama, definirat će se rokovi ispunjavanja otpusnih pisama i točna hijerarhija u njihovu sastavljanju i potpisivanju, vodit će se zapisi o korištenju svih medicinskih aparata. “Ukratko, bit će mnogo više ‘papira’ i zapisivanja nego sada. Sve skupa zvuči zastrašujuće i moram priznati da je strah prisutan među svima, jer zdravstveni djelatnici uglavnom uopće ne razumiju jezik menadžera koji nisu učili do sada. Upravo zato u početku ne bi trebalo pretjerivati sa zahtjevima, no treba reći da je većina zapravo vrlo zainteresirana i nakon prvih bojazni i skepse zaista u tome vidi vlastiti interes zato što vide šansu da se u ocjenu njihova rada uvede objektivnost”, pojašnjava Nasić koja je temeljnu edukaciju iz zdravstvenog menadžmenta stekla u Francuskoj. Tamo je za provedbu akreditacije i njezinih potreba osnovano nekoliko agencija među kojima je i agencija koja daje ekonomsku računicu isplativosti kvalitete procijenjene akreditacijskom ocjenom na temelju koje Ministarstvo zdravstva najkvalitetnijim bolnicama daje novčane poticaje, čemu se potajno nadaju i u Hrvatskoj. U nas je za sada u planu osnivanje samo jedne Agencije za kvalitetu i akreditaciju koja će biti zadužena za izdavanje licenci i akreditacija. KBC Zagreb će se boriti za pet zvjezdica, jamči dr. Nasić. “Velikim bolnicama bit će mnogo teže provesti akreditaciju nego manjima tako da nas čeka vrlo težak posao. Međutim, smatram da bismo mi morali dosegnuti najveću ocjenu ne samo zbog sadašnjeg značaja KBC-a već i zbog svih ulaganja u našu bolnicu”, zaključuje Nasić.

Gubitci zbog pogrešne dijagnostike
Dakako može se dogoditi da se kategorizacija i akreditacija bolnica provede samo djelomično, često više na papiru, što se dogodilo u nekim srednjoeuropskim zemljama. Svjetske statistike pokazuju nužnost uvođenja upravljanja kvalitetom. Tako primjerice 60 posto slučajeva rane faze šizofrenije u SAD nije prepoznato jer nije bilo sustava osiguranja kvalitete, a liječenje u kasnijoj fazi dugotrajnije i skuplje. Zbog nedostatka sustava kvalitete 30 posto operacija krvnih žila u SAD izvedeno je nepotrebno, a zbog pogrešne primarne dijagnostike zabilježeno je 20-ak posto nepotrebnih hospitalizacija. To su golemi gubici za zajednicu u svakom pogledu, pa i materijalnom”, ističe Nasić.

Menadžeri u zdravstvu ne voze velike aute
Mirjana Nasić smatra da bolnice i dalje trebaju voditi doktori, no uz postojanje odjela koji će dati nemedicinski aspekt vođenja, provoditi administraciju, voditi statistike, te analizirati kvalitetu liječenja i predlagati korektivne mjere. “Mi danas već imamo ekonomske i pravne službe koje bi se mogle angažirati, no i zapošljavanje novih djelatnika opravdalo bi ulaganje. Idealno bi bilo da ravnatelj na stol dobije sve podatke zajedno s prijedlogom mjera za eventualne korekcije”, pojašnjava Nasić. Veći bolnički sustavi pritom će trebati ustrojiti vlastite odjele, no male županijske bolnice bi se zbog racionalizacije mogle udružiti i angažirati samo jedan odjel koji bi radio za njih nekoliko, što je praksa u Francuskoj. U Francuskoj se mogu vidjeti i ogledni primjerci zdravstvenih menadžera koji nemaju veze s menadžerima u profitabilnijim sustavima. Treba znati da menadžeri u zdravstvu ne voze skupe aute i ne nose skupa odijela. Oni imaju tek nešto veću plaću od činovnika, te izgledaju poput duhova jer su iscrpljeni od nastojanja da izađu pred ravnatelja bolnice i kažu “sve je u redu, ispunjavamo sve zahtjeve za dobivanje najviše akreditacijske kategorije”.