Razmislimo na tren o jednoj jednostavnoj statističkoj brojki. Svakoga mjeseca u svijetu u razvoju više od pet milijuna ljudi migrira u urbana područja, gdje je jednostavnije pronaći posao, školu te priliku bilo koje vrste. No kada ljudi sele, prati ih potreba za osnovnim službama kao što su voda, električna energija i prijevoz, što naglašava jačanje infrastrukturne potražnje.Ova stvarnost prisutna je od Kenije do Kiribatija, svugdje gdje su ubrzana urbanizacija, potreba za osnaživanjem trgovine i poduzetništva te borba protiv izazova koje predstavljaju klimatske promjene izložile opći infrastrukturni deficit pogledu javnosti. A s istim deficitom suočavaju se i napredna gospodarstva.

Odlazak banaka
Jednostavnim riječima, infrastrukturna izgradnja i modernizacija širom svijeta mora postati dijelom strategije za dugoročni globalni rast. Upravo iz tog razloga su ministri financija zemalja G-20 na svom prvom sastanku održanom ove godine u australskom Sydneyju izdvojili infrastrukturu kao jedan od elemenata ključnih za uspostavu snažnog, održivog i uravnoteženog oporavka. No budući da se ministri financija G-20 planiraju ponovno sastati u Washingtonu već sljedećeg mjeseca, valja imati na umu da povećanje ulaganja u infrastrukturu neće biti dovoljno za jačanje rasta i otvaranje novih radnih mjesta. Na početku financijske krize kako razvijene zemlje, tako i gospodarstva u usponu ulagala su mnoštvo novca u infrastrukturne projekte čija je namjera bila potaknuti kratkoročni gospodarski rast i stvoriti nova radna mjesta.

Sada kada je kriza na izmaku postalo je puno teže riješiti infrastrukturne izazove. I u zemljama u usponu i u razvijenim gospodarstvima državni proračuni su preopterećeni, dok privatni sektor u prosjeku čini tek 15 posto ukupnih ulaganja u infrastrukturu.Uistinu, glavni izazov u financiranju infrastrukturnih ulaganja u gospodarstvima u usponu jest taj što su se povukle mnoge komercijalne banke (uglavnom europske) koje su bile najzastupljenije te nije izgledno da će uspjeti popraviti svoje krizom pogođene bilance i obnoviti kapital kojim bi zadovoljile postrožene regulacijske standarde. Dakle, time goleme financijske potrebe ostaju nepodmirene. Procjenjuje se da će u razvijenim zemljama i gospodarstvima u usponu do 2020. biti potrebno dodatnih 1 do 1,5 bilijuna dolara godišnjih investicija žele li se ispuniti ciljevi rasta. Dodatna potrošnja za smanjenje ispusta stakleničkih plinova ili prilagodbu klimatskim promjenama mogla bi godišnje doprinijeti još 170 do 220 milijardi dolara ukupnom trošku infrastrukturnih potreba ovih država. Naravno, G-20 s pravom naglašava koliko je za mnoge važno ispuniti ove potrebe.

Primjerice, čak 69 posto stanovnika subsaharske Afrike nema pristupa električnoj energiji, 65 posto stanovnika Južne Azije nema ni najjednostavniji zahod, a 40 posto stanovnika Latinske Amerike i Kariba nema pristupa uređenim prometnicama. No znamo da promicanje infrastrukturnih ulaganja zahtijeva više od novca. Neke zemlje ostvaruju goleme pogodnosti rasta iz svoje potrošnje na infrastrukturu dok druge gotovo nemaju ni povrat ulaganja. Kako se objašnjava u napomeni koju je Svjetska banka pripremila za zemlje G-20, vlade bi trebale obratiti više pozornosti odabiru, kvaliteti i upravljanju infrastrukturnim projektima, kao i kvaliteti temeljne investicijske klime. 

Bolje planiranje investicija
Postavljanje investicija kao prioriteta, dobro planiranje i logična izrada projekta može uvelike ojačati učinak nove i modernizirane infrastrukture na rast i otvaranje novih radnih mjesta, kao i povećati povrat oskudnih resursa. Bolje planiranje investicija također može pomoći izbjegavanju ulaganja u neupješne i neekološke tehnologije. Sve je to lakše reći nego učiniti. Kako sam čuo u Sydneyju, brojne zemlje u razvoju suočene su s velikim poteškoćama u procesu identifikacije, pripreme i provedbe projekata. Cijena tehničkih, financijskih, ekonomskih i ekoloških studija isplativosti, kao i dugoročnih planova mogla bi biti visoka te se brojati u milijunima dolara. Svjetska banka već neko vrijeme pomaže zemljama u razvoju da osnaže kapacitete na spomenutim područjima. No moramo poduzeti više želimo li omogućiti tim zemljama razvoj snažne mreže projekata koja će podržavati jači program javnih investicija, što je za svaku strategiju od ključne važnosti za privlačenje značajnijih resursa iz privatnog sektora. 

Privatno financiranje
Naime, u suvremenoj gospodarskoj klimi privlačenje privatnog financiranja iznimno je važno jer nema načina na koji bi javne financije same uspjele zatvoriti infrastrukturni jaz. Za to će pak biti potrebno osigurati prikladni sustav uprave, predvidive strukture određivanja cijena te pouzdano regulacijsko okružje. Države nemaju vremena na bacanje. Jedinstvena uloga koju infrastruktura igra u osiguranju osnovnih usluga za siromašne, stvaranju novih radnih mjesta i prilika, otvaranju pristupa tržištima i jamstvu održivog rasta u sve većim gradovima zahtijeva od naših čelnika brzu i odlučnu reakciju.

© Project Syndicate, 2014.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?