Iako se kinesko gospodarstvo u posljednjih trideset godina širilo zapanjujućim tempom, smatra se da se njegov model rasta uvelike iscrpio.

Čak i kineski državni vrh priznaje da je došlo do potrebe za promjenom, što je dovelo do plana dalekosežnih reforma koje su prije dva mjeseca predstavljene na Trećem plenumu 18. Centralnog komiteta Kineske komunističke partije. Iako se svi ne slažu oko naravi novoga modela rasta, prijedlozi nisu drastično različiti s obzirom na prevladavajući konsenzus da postojeći model počiva na neodrživim temeljima. Kad je riječ o potražnji, mnogi ekonomisti podržavaju pomak od rasta potaknutog ulaganjima prema rastu potaknutom potrošnjom. Čak je popularniji prijedlog sa strane ponude, kojime se predlaže pomak s ekstenzivnog na intenzivni rast, to jest od modela koji se temelji na akumulaciji kapitala na model rasta na temelju učinkovitosti, a mjeri se ukupnom faktorskom produktivnosti (TFP). 

Sovjetski stil
Na te je prijedloge možda utjecao Paul Krugman iz 1994., kada je kritizirao ekstenzivni rast sovjetskog stila zamijećen u gospodarstvima istočne Azije (osobito Singapura). U to mu se vrijeme usprotivio Jeffrey Sachs, tvrdeći da istočnoazijski model uključuje puno više tržišnih investicijskih plasmana nego sovjetski model te da je stoga jedinstven; međutim, kritika je i dalje bila prisutna. Nedugo nakon toga neki su kineski ekonomisti model rasta koji su prije trideset godina donijele reforme Denga Xiaopinga počeli opisivati kao "ekstenzivan" te stoga problematičan. Oko te se ideje polako stvorio konsenzus, a pozivi na pomak prema intenzivnom rastu koji potiče učinkovitost pojačali su se otkako se 2011. godine rast kineskog BDP-a počeo usporavati. Međutim, empirijska istraživanja u tom argumentu otkrivaju temeljni problem: kineski je TFP od početka provođenja Dengovih reforma rastao po godišnjoj stopi od gotovo 4 posto.

Ako se američko gospodarstvo, čiji TFP raste po stopi od samo 12 posto godišnje, smatra gospodarstvom koje raste na temelju učinkovitosti, zašto to ne vrijedi za kinesko gospodarstvo? Što je još važnije, ako se očekuje da će se rast kineskog TFP-a usporiti, zato što veliki pokretači poput učinka konvergencije slabe, što znači kad se kaže da bi poboljšana učinkovitost trebala potaknuti budući rast Kine? Razmotrimo činjenice. Konzervativna procjena Louisa Kuijsa iz Svjetske banke pokazala je da je od 1978. do 1994. kineski BDP u prosjeku rastao 9,9 posto godišnje, da se radna produktivnost povećala za 6,4 posto, da je TFP porastao za 3 posto, te da se omjer kapitala i rada povećao za 2,9 posto. U razdoblju od 1994. do 2009. godine godišnja je stopa rasta BDP-a u prosjeku iznosila 9,6 posto, radna produktivnost porasla je za 8,6 posto, TFP povećao se za 2,7 posto, a omjer kapitala i rada za 5,5 posto. Slične su rezultate dobili i Dwight Perkins i Tom Rawski te se pokazalo da je od 1978. do 2005. godine kineski BDP rastao za 9,5 posto, a kapitalna ulaganja za 9,6 posto, činivši 44,7 posto BDP-a.

Širenje kapitala
Udio radnika s tercijarnim obrazovanjem na tržištu rada do 2005. godine povećao se za 2,7 posto te činio 16,2 posto rasta BDP-a, a TFP za 3,8 posto te činio 40,1 posto rasta BDP-a. Iako je kapital najveći čimbenik kineskog BDP-a, kretanje domaćeg TFP-a zadivljujuće je, a to se ne može objasniti uzorkom ekstenzivnog rasta. Štoviše, japanska stopa rasta TFP-a nikad nije dosegnula tako visoke razine, čak ni na gospodarskome vrhuncu Japana. Čak je i Hong Kong – istočnoazijsko gospodarstvo s najboljim rezultatima TFP-a – od 1960. do 1990. godine zabilježilo tek 2,4 posto prosječnog godišnjeg rasta TFP-a. Međutim, rast TFP-a nije jedina značajna brojka. Kineski je TFP činio 35-40 posto rasta BDP-a, u uporedbi s procijenjenih 2030 posto u četiri istočnoazijska "tigra" (Hong Kongu, Singapuru, Južnoj Koreji i Tajvanu). Što se tiče Sovjetskog Saveza, TFP je čak i u najboljim godinama činio tek otprilike 10 posto rasta BDP-a. Iako je doprinos kineskog TFP-a rastu BDP-a znatno veći nego u drugim takozvanim "ekstenzivnim" gospodarstvima, i dalje je znatno niži od razina u intenzivnom američkom gospodarstvu, gdje je brojka veća od 80 posto – tu bi razliku neki mogli iskoristiti da opravdaju svoju tvrdnju da kinesko gospodarstvo ne raste na temelju učinkovitosti.

Da je promjena kineskog uzorka rasta samo stvar povećanja udjela TFP-a u BDP-u na razini ostvarenoj u SAD-u, kineski bi godišnji rast BDP-a morao pasti na manje od 5 posto – tri postotna boda niže od potencijalne stope rasta. S obzirom na rast BDP-a od 8 posto, TFP bi godišnje morao rasti za 6,4 posto. To je gotovo sigurno moguće zbog postupnog smanjenja velikih pokretača – uključujući tržišno orijentiranih gospodarskih reforma, učinka konvergencije na dohodak po glavi stanovnika i primjenu strane tehnologije – iznimnog rasta TFP-a u Kini u posljednjih trideset godina. Zbog svega se navedenoga nameće jednostavno pitanje – postoje li zapravo modeli ekstenzivnog i intenzivnog rasta? Možda je postoji samo brzo i sporo ili iznimno i obično. Prema tome stajalištu, ako gospodarstvo u razvoju može ostvariti izniman rast, to je zasigurno zato što nudi bolje mogućnosti za širenje kapitala nego razvijeno gospodarstvo.

Ulaganje i rast
Na kraju krajeva, prilika za ulaganje obrnuto je proporcionalna dioničarskom kapitalu. U tome je Krugman u pravu: takav rast koji potiču ulaganja postiže se uglavnom strahovitim trudom, a ne nadahnućem. No što onda? Činjenica da su neka od najdinamičnijih azijskih gospodarstava – uključujući Kinu, Japan i četiri tigra (Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan) – doživjela rast na temelju ulaganja i povećanja TFP-a može se objasniti činjenicom da povećanje TFP-a dovodi do povećanja od povrata ulaganja, ubrzavajući širenje kapitala. Iako su potrebne daljnje analize kako bi se rasvijetlio dugogodišnji odnos između širenja kapitala i TFP-a, jasno je da je davno prihvaćena teorija da te dvije pojave ne mogu supostojati u potpunosti manjkava. Ukratko, kad je riječ o azijskim gospodarstvima, dihotomija ekstenzivnog i intenzivnog rasta je varka. 

© Project Syndicate, 2014.

Zagrebački velesajam

Sajmovi opet igraju važnu ulogu u poslovnim odlukama, što stoji iza novog interesa?

Nova tehnologija

Revolucionarna tehnologija koja smanjuje emisije pri popravcima cesta do 70 %