Iako se svakodnevno bavim zakonskim prijedlozima, tek sam pripremajući ovaj pregled zakonskih propisa koji bi trebali stupiti na snagu početkom 2014. postala svjesna količine propisa koja je u opticaju. I ne samo to, već se i sadržaj i stupanje na snagu pojedinih, vrlo važnih zakona, mijenja iz dana u dan, a za poneke bi čak mogli reći iz sata u sat.

Samo u zadnjih tjedan dana dogodile su se značajne promjene. Dugo najavljivani Zakon o radu, koji je bio zakonska perjanica Ministarstva rada i mirovinskog sustava ušao je u proceduru hrvatske Vlade, prošao koordinacije, međutim na sjednicu Vlade nije došao. Socijalni partneri o čitavoj novo nastaloj situaciji službeno nisu izvješteni, već preko medija pratimo izjave ministra da su potrebne dodatne konzultacije i da moramo ponovo sjesti za stol oko radnog vremena. S obzirom na prijetnje sindikata prosvjedom, a imajući u vidu i da je baš to radno vrijeme o kojem ćemo ponovo razgovarati kamen spoticanja između sindikata i poslodavaca, jedino što se može zaključiti je da je namjera ministarstva da se ponovo sjedne za stol kako bi se poslodavce uvjerilo da im ne treba fleksibilizacija radnog vremena. No i to je zanimljivo, sindikatima nije prihvatljiva fleksibilzacija radnog vremena ako nije dogovorena kolektivnim ugovorom, ali ako ide preko njih, kroz kolektivni ugovor, onda je to u redu, onda fleksibilizacija nije štetna i može se ponekad raditi i 56 sati.

Zatim imamo Zakon o povremenim poslovima koji je isto tako bombastično najavljivan kao zakon kojim ćemo se boriti protiv sive ekonomije i s kojim ćemo omogućiti i olakšati zapošljavanje na povremenim poslovima. Na stranu što je Zakon izuzetno loš, uz Zakon o radu to je bio jedna od najvažnijih Zakona, nositelj reforme radnog zakonodavstva, fleksibiliziranja načina zapošljavanja, poboljšanja investicijske klime. No Zakon nitko nije podržao pa se i oko njega očekuje novi krug razgovora, pregovora, dogovora. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliki nam je bio ukupan trošak sudjelovanja na izradi ovih zakona od kojih na kraju, za sada, ništa. Dva do tri puta tjedno po 6 sati, otprilike svaki put desetak osoba i tako deset mjeseci. Pa sve one analize, traženje prakse drugih zemalja EU, angažiranje vanjskih stručnjaka. I na kraju ništa. S druge strane imamo Ministarstvo financija koje socijalne partnere ništa ne pita, pa im barem štedi energiju i vrijeme na dokazivanje njima nedokazivog.

O poreznim propisima informiramo se redovito preko interent stranice ministarstva. Nikome nije bitno što se takvim ignoriranjem krši Sporazum o osnivanju Gospodarsko-socijalnog vijeća kojeg je u ime Vlade potpisao ministar Mrsić. Možda misle da poslodavcima porezi nisu bitni. No i bez našeg "uplitanja" i ove se zakonske inicijative mijenjaju ad hoc, malo se drugi dohodak oporezuje, pa malo ne. Onda se ide na uvođenje poreza na nekretnine, pa se i od toga odustaje. I što reći nekome tko dolazi poslovati u Hrvatsku i zanima ga zakonska regulativa? Možda da pričeka sa investiranjem, jer jedino lud čovjek želi poslovati tamo gdje se pravila igre stalno mijenjaju. Države sa najjačim gospodarstvom su one sa stabilnom zakonskom regulativom, no nama to valjda nije još jasno.

Nataša Novković, pravna savjetnica glavnog direktora HUP-a