Već je slavna izjava predsjednika Banke saveznih rezervi Bena Bernankea iz 2002. godine: "Iako je deflacija u SAD-u krajnje neizgledna, bilo bi nerazborito sasvim isključiti mogućnost njezine pojave". U to je doba godišnja stopa inflacije u SAD-u bila iznad dva posto, a rizik da krene u negativnom smjeru doista se doimao nevjerojatnim, no Bernanke je svejednako smatrao da je nužno osmisliti izlaz u slučaju opasnosti. Odgovor koji je opisao u biti je bio krnji plan mjera koje je Banka saveznih rezervi u konačnici provela nakon šoka koji je 2008. potresao svijet.

Problemi s deflacijom
Danas za eurozonu ova prijetnja predstavlja neposrednu opasnost. Naime, prema posljednjim inflacijskim podacima, godišnja stopa inflacije potrošačkih cijena iznosi 0,9 posto (odnosno jedan posto isključe li se krajnje nestabilne cijene energije i hrane). To je za cijeli jedan postotni bod ispod cilja od "ispod, ali blizu dva posto" Europske središnje banke (ECB). Kako gospodarstvo očito djeluje ispod punog kapaciteta, a stopa nezaposlenosti je viša od 12 posto, ne možemo isključiti rizik daljnjeg pada, osobito s obzirom na silazne pritiske postupne aprecijacije valutnog tečaja i globalnog konteksta iznenađenja u obliku negativnog rasta te deflacijske prijetnje s kojom je Europa suočena.

Dakle, moramo razmisliti što se još može učiniti da se navedeno spriječi.Prvi problem s deflacijom jest to što ona podiže realne kamatne stope iznad uravnotežene razine. S obzirom da se nominalne kamatne stope teže spustiti ispod nule, središnja banka mogla bi se naći u položaju u kojemu neće moći dovoljno spustiti diferencijal kamatne stope i inflacije, što bi moglo uzrokovati snižavanje stope rasta i silaznu putanju gospodarstva općenito. Istina je, neke su središnje banke naplatile bankama uzimanje depozita, čime su uzrokovale negativne kamatne stope. No takva taktika ima svoje granice jer ako se depozitorima naplati, njima u određenom trenutku postane isplativije kupiti sefove i novčanice pohraniti u njih. Ovaj je problem itekako prisutan u eurozoni, koja tek izlazi iz razdoblja dugotrajne recesije s BDP-om i dalje ispod razine iz 2007. te oporavkom kojemu, premda jest realan, manjka zamaha. Europska središnja banka prepoznala je ovu prijetnju te stoga dva puta u posljednjih nekoliko mjeseci spustila okvirnu kamatnu stopu na 0,25 posto. Nažalost, do ovog je poteza možda došlo prekasno, a možda je on i nedostatan za pomicanje realne kamatne stope do mjesto na kojemu bi se trebala nalaziti želimo li potaknuti dovoljno jak gospodarski oporavak. Drugi problem s deflacijom je taj što zbog nje gospodarski rebalans unutar eurozone postaje još bolniji.

Naime, od listopada 2012. do listopada 2013. inflacija je u Grčkoj i Irskoj bila negativna, a u Španjolskoj i Portugalu na nuli. No te države još uvijek nisu uspjele vratiti konkurentnost smanjenjem usporedne cijene izvoznih dobara jer im je za ispravak nagomilanih neravnoteža potreban održivi vanjski višak. Kako se prosjek inflacije u eurozoni kreće oko nule, navedene zemlje suočene su s vrlo nezavidnim izborom između gubitka konkurentnosti i još dublje domaće deflacije. Vrlo je važno to što deflacija povećava opterećenje dugovanja iz prošlosti. Dužničke vrijednosnice su nominalni kapital čija vrijednost ne varira ovisno o stopi inflacije. Kako deflacija uzrokuje negativni prihodovni rast, opterećenje duga u odnosu na prihode raste te ima potencijala postati nepodnošljivo za dužnike, čime se povećava rizik nastanka kriza vezanih uz državni i privatni dug.

Srednji put 
Jednom davno, ovaj je scenarij "dužničke inflacije" bio tek teoretski primjer na kojemu su studenti proučavali makroekonomiju. Danas nije tako. Kao posljedica deflacije i recesije, BDP u Grčkoj, Irskoj, Portgalu i Španjolskoj na istoj je razini kao 2005. ili 2006. Iz ovoga razloga te usprkos svim poduzetim nastojanjima smanjenja financijske poluge, baština neuspjeha iz prošlosti i dalje predstavlja veliko opterećenje za gospodarstva navedenih zemalja. Najnovija smanjenja kamatne stope od strane Europske središnje banke jasan su odraz njezine zabrinutosti vezane uz spomenute prijetnje. To nam govori da ona očekuje dugoročno nisku inflaciju, za kojom će uslijediti postupno uzlazno kretanje prema cilju uz trajne prijetnje pada. Shodno tomu, očekuje da će kamatna stopa ostati na trenutnih 0,25 posto ili se spustiti do nule. Može li Europska središnja banka učiniti više? S obzirom da od ljeta 2012. postupa prilično smiono s ciljem očuvanja integriteta eurozone, sada osjeća obvezu da ne uzrujava političke tvrdolinijaše te da ne zabludi na stranu opreza pri formulaciji monetarne strategije. To je vrlo neugodan srednji put.U suprotnom scenariju, Europska središnja banka mogla bi ostaviti korektnost po strani te učiniti sve u svojoj moći da ispuni obećanje o stabilnosti cijena izbacivanjem strategije koja bi vratila stvari u normalno stanje te nedvojbenim iskazom spremnosti na usvajanje eksplicitnog popisa nekonvencionalnih mjera.

© Project Syndicate, 2013.