Tvorci gospodarske politike u potrazi za uspješnim modelima koje valja imitirati danas naizgled imaju obilje izbora. Na čelu s Kinom, niz zemalja u usponu i gospodarstava u razvoju u posljednjih nekoliko desetljeća bilježi rekordno visoku stopu rasta te time postavlja prečku vrlo visoko za one koji ih slijede.

Dok napredna gospodarstva u prosjeku bilježe puno lošiji uspjeh, i među njima ima časnih iznimaka poput Njemačke i Švedske. "Povedete li se za našim primjerom", često znaju reći čelnici tih zemalja, "i vi ćete prosperirati." Međutim, pogledamo li pobliže otkrit ćemo da se zavidni modeli rasta tih zemalja ne mogu replicirati bilo gdje jer se oslanjaju na velike vanjske viškove za poticaj neproizvodnog sektora kao i ostatka gospodarstva. Tako je švedski višak po tekućem računu u prošlih desetak godina iznosio nevjerojatnih sedam posto BDP-a, a njemački se u istom tom razdoblju kretao oko šest posto.

Liberalizacija tržišta
Visoki kineski vanjski višak, iznad deset posto BDP-a u 2007., u posljednjih se nekoliko godina znatno smanjio, a trgovinska neravnoteža je pala na oko 2,5 posto BDP-a. Kako se višak smanjivao, isto se dogodilo i sa stopom rasta te države koja je pala za gotovo cijeli jedan postotni bod. Ipak nije naodmet reći da je kineska godišnja stopa rasta razmjerno visoka i iznosi preko sedam posto. No rast tih razmjera odražava dosad neviđen, a i neodrživ porast domaćih ulaganja čak do gotovo 50 posto BDP-a. Kada se ulaganja vrate na normalnu razinu, gospodarski rast će dodatno usporiti.Naravno, nemaju sve zemlje trgovinske viškove istovremeno. Zapravo je zavidna stopa rasta uspješnih gospodarstava omogućena odabirom drugih država da se ne povedu za njihovim primjerom.No tako nešto nikada ne biste rekli poslušate li riječi, primjerice, njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea kojima veliča vrijednosti svoje domovine.

"Kasnih 1990-ih Njemačka je neprikosnoveno glasila za europskog bolesnika", nedavno je napisao Schäuble. Prema njegovim tvrdnjama, smjer u kojem je tada išla uspjeli su preokrenuti liberalizacijom tržišta rada i suzdržanom javnom potrošnjom.Međutim, premda Njemačka doista jest provela određeni broj reformi, i neke su druge zemlje učinile isto, a njezino tržište rada danas nije nimalo fleksibilnije od ostalih u Europi. No velika je razlika upravo u preokretu u pogledu njemačke vanjske bilance: godišnji deficit iz 1990-ih u posljednje se vrijeme preobrazio u značajan višak zahvaljujući njemačkim trgovinskim partnerima u eurozoni, a odnedavno i u ostatku svijeta. Kako je, između ostalih, naglasio Martin Wolf iz Financial Timesa, njemačka ekonomija vinula se visoko na valu globalne potražnje.

Zapanjujući deficit 
Neke druge države su u posljednjih nekoliko desetljeća zabilježile ubrzani rast bez oslanjanja na vanjske viškove. No većina njih pati od sasvim suprotnog sindroma: prekomjerne ovisnosti o priljevu kapitala, što potiče domaće tržište kredita i potrošnju te tako pokreće ciklus privremenog rasta. Takva su gospodarstva osjetljiva na zbivanja na financijskim tržištima i iznenadni odljev kapitala, što se dogodilo nedavno kada su investitori predvidjeli zaoštravanje monetarne politike u Sjedinjenim Američkim Državama.

Za sljedeći primjer uzmimo Indiju koja je sve donedavno bila još jedan primjer uspjeha kojega su svi veličali. Indijski rast u posljednjih desetak godina bio je usko povezan s makroekonomskim mjerama i sve lošijim stanjem na tekućem računu (Indija je u 2012. ostvarila deficit od preko pet posto BDP-a, dok je početkom 2000-ih bila u plusu). Turska, još jedna zvijezda čiji sjaj pomalo blijedi, također se oslanjala na visok deficit po tekućem računu koji je 2011. dosegnuo čak deset posto BDP-a.I neke druge zemlje, bivše socijalističke države poput Armenije, Bjelorusije, Moldavije, Gruzije, Litve i Kosova početkom 2000-ih su ubrzano rasle. No pogledamo li njihov prosječni deficit po tekućem računu u razdoblju od 2002. do 2013., koji se kreće od niskih 5,5 posto BDP-a u Litvi do visokih 13,4 posto na Kosovu, postaje očito da to nisu zemlje koje treba oponašati.

Slična priča odvija se i u Africi. Najbrže rastuća gospodarstva na tom kontinentu upravo su ona koja su bila voljna i sposobna odlučiti se na zapanjujući vanjski deficit od 2000. do 2013.: u prosjeku 26 posto u Liberiji, 17 posto u Mozambiku, 14 posto u Čadu, 11 posto u Sierra Leoneu i 7 posto u Gani. I Ruanda ustrajno bilježi manjak na tekućem računu pa joj se deficit sada popeo na preko 10 posto BDP-a.Svjetska bilanca u konačnici će se morati svesti na nulu. U savršenom svijetu bi zemlje koje bilježe viškove po tekućem računu, a žele postići rast temeljen na izvozu spremno pristale na usklađivanje s deficitima onih čiji se rast temelji na dugu. No u stvarnom svijetu nema mehanizma kojim bi se takva ravnoteže zajamčila kao trajna, a nacionalne gospodarske mjere znaju biti (često i jesu) uzajamno nesukladne.

Financijska kriza
Kada neke zemlje želje smanjiti deficit bez usporedne želje drugih da smanje viškove, rezultat je prelijevanje nezaposlenosti i sklonost deflaciji (kao što je slučaj danas). Kad pak neke države žele smanjiti viškove, a izostaje usporedna želja drugih da smanje deficit, rezultat je trenutačni prekid priljeva kapitala i financijska kriza. Kako se ova vanjska neravnoteža širi, svaka faza predstavljenog ciklusa sve je bolnija. Pravi junaci svjetske ekonomije, uzori koje bi svi ostali trebali oponašati države su koje su postigle razmjerno dobar uspjeh uz malu vanjsku neravnotežu. Države poput Austrije, Kanade, Filipina, Lesota i Urugvaja ne mogu se mjeriti sa svjetskim prvacima rasta jer se ne zadužuju prekomjerno i ne održavaju merkantilni gospodarski model. Njihova neprimjetna gospodarstva ne dospijevaju na naslovnice. Ali bez njih bi bilo puno teže ploviti svjetskim gospodarskim vodama.

Očuvanje vrste

U hrvatskom moru ostalo ih je tek nekoliko, a sve ovisi o ovom laboratoriju u Puli

Veliki zaokret

Zaba otvorila vrata Bitcoinu: Hrvatski ulagači sada mogu ući u kripto bez kripto-mjenjačnica

@ Project Syndicate, 2013.