Parlamentarni izbori koji su u rujnu održani u Njemačkoj i duga formacija nove vlade nakon izbora istaknuli su neobičan razvoj događaja. Ne samo da Njemačka izgleda upravlja Europom već se ostatak Europe pomalo zaljubljuje u Njemačku – i to ne samo zato što su u doba političkog kaosa i gospodarske nestabilnosti Nijemci jedini Europljani koji znaju što hoće.

Populistički blok
Njemačka je iznimnost očita. I dok izborna tijela diljem Europske unije kažnjavaju vlade zbog velike recesije i krize eurozone, Nijemci su ponovno izabrali kancelarku Angelu Merkel i njezinoj stranci, Kršćanskoj demokratskoj uniji, na nedavnim izborima ponovno dali povjerenje. Svugdje drugdje populističke antieuropske desničarske stranke šire utjecaj kampanjama usmjerenim protiv useljenika i manjina, osobito muslimana, što je izazvalo zabrinutost da će populistički blok biti najveći u Europskom parlamentu nakon izbora u Europskoj uniji koji će se provesti sljedeće godine. Njemačka, pak, nema nijednu antieuropsku stranku koja ima ozbiljnu potporu. 

Savez s Njemačkom
Čak i novoosnovana Alternativa za Njemačku koja je ostvarila tek nešto manje od 5 posto glasova koliko je bilo potrebno za ulazak u Bundestag ističe da se svojim protivljenjem euru ne protiv Europi: oni žele stati na kraj zajedničkoj valuti jer smatraju da potkopava europski ideal. U takvom ozračju njemački susjedi iskazuju ljubav, to jest barem divljenje. Krajem 2011. poljski je ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski pozvao Njemačku da preuzme jače vodstvo u Europi. Ove je godine, suočen s novim valom nacionalizma, bivši poljski predsjednik Lech Wałęsa, vođa antikomunističkog pokreta Solidarnosti, predložio da njegova zemlja uđe u politički savez s Njemačkom. Isto tako, dok Francuska polako zapada u krizu vladavine a povjerenje građana u čelnike brzo kopni, vodeći je francuski intelektualac Alain Minc objavio knjigu "Vive l'Allemagne" ("Živjela Njemačka"),  u kojoj tvrdi da je Njemačka najzdravija i najdemokratskija europska zemlja.

Talijanska je buržoazija u Milanu i Rimu svoj stav izrazila nošenjem kaputa njemačke marke Loden. Kad je talijanski filozof Giorgio Agamben nedavno pozvao na stvaranje latinskog carstva koje bi se nametnulo Njemačkoj, njegov su poziv jednoglasno odbili, a nekolicina suvremenika tvrdila je upravo suprotno, da bi Njemačka Italiji trebala biti uzor u prevladanju trenutnih poteškoća. Čak je i uobičajeno euroskeptični premijer Velike Britanije David Cameron pokušao povećati kredibilitet u međunarodnoj zajednici tako što je naglasio bliske odnose s Merkelicom umjesto da je istaknuo "poseban odnos" Velike Britanije sa SAD-om. Nedavno objavljena knjiga Noble Endeavours Mirande Seymour podsjeća Veliku Britaniju na stoljetnu ljubavnu vezu Njemačke i Engleske. Možda će se kraljevska obitelj vratiti imidžu kuće Hanover? Iako to divljenje dijelom proizlazi iz trenutnog gospodarskog uspjeha Njemačke, osjećaji imaju dublje korijene i šire se izvan europskih granica. 

Model izvoznog rasta
Kina, na primjer, smatra da Njemačka nije samo model izvoznog rasta; mnogi Kinezi smatraju da je taj uspjeh odraz povijesne njemačke putanje koju je oblikovala njezina borba s autoritarnim duhom prošlosti. Njemački ustav, koji je uveden 1949. godine u Zapadnoj Njemačkoj, iznosi zapanjujuću viziju, ističući da "država odlučno brani svoje državno i političko jedinstvo te služi miru u svijetu kao ravnopravan partner u ujedinjenoj Europi". Kad se formira Merkeličina nova vlada, Njemačka će preuzeti još važniju ulogu u ostvarenju veće europske integracije, a taj će proces tražiti nove žrtve pa tako i odricanje državne suverenosti. U nekom će smislu ovo biti nastavak duge njemačke povijesti samodokinuća. Ako nova njemačka vlada povede kontinent prema jačoj, saveznijoj Europi za sto godina, možda tada i ne bude nijedne njemačke suverene jedinice. Njemačka i njezini ljubavnici na kraju umru da bi živjeli sretno. 

© Project Syndicate, 2013.