U većini europskih zemalja BDP po glavi stanovnika trenutno je niži nego prije šest godina. U nekim slučajevima kao što su Grčka, Italija i Irska niži je za preko 10%. Čak i u Njemačkoj, u kojoj je viši, prosječna stopa rasta u posljednjih je šest godina slabašna.

Teško je ne pridati veliki značaj negativnim posljedicama ovakvog stanja stvari. Europska unija je od 2008. izgubila šest milijuna radnih mjesta. Mnogi mladi koji su tek stupili na tržište rada ne uspijevaju pronaći posao sukladan svojim sposobnostima. Vlade brojnih država pokušavaju izvesti nemogući zadatak balansiranja proračuna usprkos sve manjim sredstvima. A što je najgore od svega, poduzeća su u svojim ulagačkim planovima počela zaobilaziti Europu, čime pripremaju teren za trajni gubitak zajedničkog zamaha.

Slab oporavak

U takvoj situaciji rast bi se trebao nalaziti na samom vrhu političkog dnevnog reda. No dok se i EU i vlade pojedinih država u teoriji s tim slažu, još nisu osmislile učinkovitu strategiju za oživljavanje privrede.

U eurozoni postoji nada da će mirnija državna tržišta, sporija fiskalna prilagodba i potpora od strane Europske središnje banke doprinijeti ostvarenju održivog oporavka. Možda tomu i jest tako, ali oporavak kakav se sada očekuje neće biti dovoljan za poništavanje negativnih učinaka proteklih šest godina. Rast produktivnosti koji se u tome razdoblju nije ostvario zauvijek je izgubljen: veliki broj ljudi koji je iskusio dugoročnu nezaposlenost ili napustio tržište rada više se neće vratiti na posao, a Europa će se moći smatrati sretnom ako rast produktivnosti donekle ubrza i približi se predkriznim trendovima. To bi bilo bolje od nikakvog napretka, ali ni približno zadovoljavajuće.

Dakle zašto Europa ne poduzima značajnije korake s ciljem povratka rasta? Europski čelnici na ovo bi vjerojatno odgovorili da su, kao prvo, od erupcije krize u Grčkoj 2010. primorani baviti se puno hitnijim problemima. No iako je istina da je veći dio političkih rasprava usmjeren ka gašenju financijskih požara, ovo nije zadovoljavajući odgovor jer je od ljeta 2012., kada je predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi uvjerio tržišta i burze da neće doći do raspada eurozone Europa imala dovoljno prostora da se pozabavi i imperativom rasta, koji je otada jedva spomenut.Drugo objašnjenje jest da postoji načelni dogovor o ciljevima, ali ne i sredstvima kako ih ostvariti. I u tome ima nešto istine. Keynezijanci tvrde da bi Europa postigla rast da se mjere usredotoče na stvaranje zajedničke potražnje te za gubitak zamaha okrivljuju strmoglavu fiskalnu konsolidaciju i nedovoljno agresivno monetarno olakšanje. Sasvim suprotno, njihovi suparnici kao glavne prepreke prema rastu vide strukturalne slabosti i unutarnje neravnoteže, dok poduzetnici krive spori tempo provođenja gospodarskih i društvenih reformi. Ozbiljnije i dubinsko objašnjenje jest da Europa uopće nema jaku želju za rastom. Zapravo, neki su postali uvjereni da, imajući u vidu ekološke posljedice, gospodarski rast nanosi više štete negoli donosi koristi te da bi se krizu trebalo smatrati prilikom za prebacivanje na štedljiviji oblik privrede.

Prema ovom stajalištu politika rasta predstavlja trojanskog konja za ekološko zanemarivanje, primjerice kroz ekološke zakone o iskorištavanju plina iz škriljevca koji su značajnije naklonjeni poslovnim subjektima. Drugi ovaj poziv na buđenje rasta promatraju kao izliku za slabljenje zaštite zapošljavanja ili prihvaćanje osjetnije prihodovne nejednakosti. Strahuju da će umjesto da donesu obećane koristi bolne reforme okrenuti raspodjelu moći i prihoda u korist poslodavaca.

Dinamična ravnoteža

Jednostavnija online kupovina

Nema više traženja gotovine: Dostavljaču sada možete platiti karticom

Kibernetička sigurnost

Pregled programa treće Span Cyber Security Arene

Ekolozi i sindikalisti do određene su mjere u pravu kada ustraju u tvrdnjama da rast ne bi smio biti glavni cilj gospodarske politike. S punim pravom ističu da je i njegova kvaliteta (u smislu zaštite okoliša, radnih uvjeta i prihodovne distribucije) također vrlo važna. S pravom sumnjaju da se prekomjerno naglašavanje rasta kao prvog prioriteta može upotrijebiti kao isprika za upitne socijalne odabire. Ali u krivu su kada zaključuju da bi svoje interese puno bolje i jednostavnije ostvarili kada bi se rast zanemario. Stagnacija nije rješenje niti jednog problema već sasvim suprotno, sa sobom nosi ozbiljne rizike.

Ono što zagovornici ekonomije dinamične ravnoteže zaboravljaju jest da bi stagnacija ili pad prihoda povećali otpornost na više poreze na fosilna goriva te uzrokovali odlaganje ulaganja u zelene tehnologije. Nadalje, izostanak rasta gotovo bi nedvojbeno kao posljedicu imao kraj zavidnog europskog društvenog modela. Želi li okončati trenutno pat stanje i osloboditi svoj gospodarski potencijal Europi je potreban novi pakt koji će istodobno riješiti probleme smanjene potražnje, prepreka za jačanje produktivnosti i kvalitete rasta. Osmišljavanje i provedba takvog paketa daleko su od nemogućeg, a neke sastavnice već su dostupne. Ono što nedostaje jest politička platforma na kojoj bi se Europi prijeko potreban razgovor o rastu odvio. I to hitno.

© Project Syndicate, 2013.