Europske banke ponovno se "igraju s vatrom" i prijete im novi veliki problemi.

Europski kreditori više su izloženi državnim obveznicama nego u bilo koje vrijeme od kada traje dužnička kriza. Time se ponovno potiče zabrinutost da su sudbine država i banaka opet previše isprepletene, piše Financial Times. Unatoč obećanjima službenih vlasti država eurozone da će razbiti te uske spone između države i banaka, državne obveznice činile su na kraju kolovoza više od desetine ukupne imovine talijanskih banaka, pokazuju posljednji podaci.

Na početku prošle godine, državni dug iznosio je 6,8 posto imovine talijanskih kreditora, pokazuju podaci Europske središnje banke. U Španjolskoj ta je vrsta duga skočila na 9,5 posto aktive u istom promatranom razdoblju kao i u Italiji, a startna pozicija bila je 6,3 posto. Isto se događa i kod banaka u Portugalu koje su na kraju kolovoza u imovini imale 7,6 posto državnih obveznica, a na početku prošle godine 4,6 posto. Analitičari, uključujući i one u središnjoj banci, upozoravaju da bi se ponovno banke i države mogle izložiti spirali šokova, kao što je primjerice snižavanje kreditnog rejtinga. "Banke koje u svojoj aktivi imaju visoku razinu izloženosti prema državnim obveznicama može pogoditi visoka volatilnost. Neke banke kupovale su državne obveznice i sada imaju više od deset posto imovine u tim papirima, što je više od njihovog temeljnog kapitala. Time su postale rizične", izjavio je Alberto Gallo, čelni čovjek kreditnih istraživanja Royal Bank of Scotlanda.

Između 2011. i 2012. godine, ECB je u financijski sustav eurozone upumpao više od bilijun eura jeftinog novca kako bi izbjegao jaču financijsku krizu. Mnoge banke koje su htjele na brzinu zaraditi uzele su te kredite. Riječ je o tehnici trgovine valutama (Carry trade) kojom ulagač prodaje valutu s relativno niskom referentnom kamatnom stopom i kupuje drugu s višom stopom. Zarađuje na razlici. Europske banke uzele su tako jeftine eure ECB-a i uložili ih u obveznice vlastitih država koje imaju visoke prinose, što samim time znači da su i rizičnije.

Za razliku od ostalih vrijednosntih papira, državne obveznice nisu "ponderirane", odnosno banke nisu dužne imati kapital da bi ih pokrile. "Ovo je klasična situacija 'kvake 22' u kojoj se nalaze banke na periferiji eurozone. S jedne strane, regulatori od njih traže povećanje kapitala, a s druge da posuđuju više novca", kaže Gallo. Stoga državni dug, koji se prema pravilima Basela III knjiži kao ne rizičan i samim time ne treba pokriće, pruža kratkoročni skok u prihodima i samim time i u dobiti.