Zagrebački velesajam polako korača prema svojoj 150. obljetnici, ona bi se trebala obilježiti dogodine. Na internetskoj stranici te kompanije ponosno stoji podatak da je "prva velika međunarodna izložba u Zagrebu održana 1864. godine te da stoga nije slučajno da je u njegovu krilu nikao Zagrebački velesajam." 

Loše usluge i skup najam
Iz središta metropole na desnu obalu Save Velesajam je preselio 1956. i od te godine do raspada bivše države proživio je svoje najbolje godine. No i u tih nekoliko desetljeća provedenih u mnogoljudnom zajedničkom dvorištu osim uspona bilo je i mnogih problema i padova. I prije tridesetak godina, velesajamski je prostor više vrvio dokonim znatiželjnicima, bilo da se radilo o sindikalnim ili srednjoškolskim izletima, nego poslovnjacima. Još tada su poduzetnici vodstvu Velesajma prigovarali na lošim uslugama i iznimno skupom najmu.U međuvremenu u četrdesetak izložbenih paviljona nije se gotovo ništa ulagalo, tek se tu i tamo servisiralo ponešto od "goruće" infrastrukture uoči većih sajamskih priredbi. Agonija Zagrebačkog velesajma traje predugo, dulje od dva desetljeća, no posebno je evidentna od 2005. Da je Velesajam pregazilo vrijeme svjedoče ne samo devastirani paviljoni raštrkani na golemoj parceli koja se prostire na više od 540 tisuća četvornih metara.

Nepotrebne investicije
Svi uokolo vide probleme osim gradonačelnika Milana Bandića i vjerojatno vrlo zadovoljnih 240 zaposlenika Velesajma čija neto plaća unatoč gubitku u poslovanju nikada nije ni zakasnila ni izostala te u prosjeku iznosi 7500 kuna. Znatno više nego u prosvjetara na čijem znanju i pedagogiji rastu brojne mlade  generacije. Gradonačelnik se radije bavi investiranjem u nepotrebne skupe fontane i projekte slične naravi umjesto da konačno riješi budućnost Velesajma. Nikako da njegova brojna i sa svakim njegovim (re)izborom ponovno kadrovski osvježena ekipa suradnika i savjetnika otkrije novi koncept za ta iznimno atraktivna prekosavska 54 hektara. Jedno razdoblje između Markova trga i Pantovčaka vladala je utakmica, tko će prerezati vrpcu, otvoriti izložbe na ZV-u. Utrkivali su se i ministri u nastojanju da televizijske kamere zabilježe njihov dolazak i interes za nova gospodarska postignuća domaćeg poduzetništva. Prije koju godinu ukinute su tradicionalne proljetna i jesenska sajamska priredba, prešlo se na tematske izložbe. Međutim, i njihovo održavanje unutar oronulih objekata djeluje tugaljivo. Ilustrira to upravo i Sajam energetike koji se održava ovih dana, baš kao i oni što su bili proteklih mjeseci ili će uslijediti do kraja godine.  

Novi projekti
Ima tome već dugo kako sam u nekoj sličnoj kolumni napisala da bi velesajamske paviljone za nula kuna trebalo dati zainteresiranim pojedincima, obrtnicima, poduzetnicima koji imaju ideja i mogu donijeti zanimljivih sadržaja. Jedan takav projekt i osvanuo je na velesajamskoj plohi. Zahvaljujući bogatom i darežljivom vlasniku košarkaški klub Cedevita dobio je reprezentativan sportski objekt. Vlastiti dom, istina unajmljen na višegodišnje razdoblje, no u njemu će brojni ne samo zagrebački poletarci naučiti biti sportaši od formata. Nekadašnji drugi velesajamski paviljon kojega je "pojeo" zub vremena, površine 4000 kvadrata, danas je moderan sportski objekt kojega se ne bi posramili ni klubovi iz daleko bogatijih zemalja. U nedostatku inspiracije gradskim ocima, ali i Upravi velesajma predlažem neka im ovaj projekt posluži za razmišljanje nakon što u petak navečer, kada završi sajam energetike, pogase svjetla i stave lokot na ulaz Velesajma.