Prema članku 22. Zakona o obveznim odnosima, moguće je ugovoriti valutnu klauzulu. Stavak 1. članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.

Takva je odredba postojala i prije. U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti RH, prema prodajnom tečaju koji objavi devizno tržište odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.Novčana obveza, ako je to propisano, može glasiti i u zlatu ili u stranoj valuti. Međutim, ako glasi, protivno zakonu, na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti RH prema prodajnom tečaju koji objavi devizno tržište odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Slično je bilo regulirano i prije.

Prije donošenja novog Zakona o obveznim odnosima, nije bilo zakonski riješeno pitanje stope zateznih kamata na novčane obveze izvršene u stranoj valuti. U praksi su sudovi riješili to pitanje tako da su određivali stopu zateznih kamata u visini one stope koju banke u mjestu ispunjenja priznaju na devizne štedne uloge po viđenju.Stavkom 4. članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se njegove odredbe o kamatama primjenjuju na novčane obveze neovisno o valuti u kojoj su izražene. Dakle, sada više nema razlike u stopi zatezne kamate, bez obzira na to je li glavnica izražena u kunama ili u nekoj stranoj valuti.Kako prijelaznim odredbama Zakona o obveznim odnosima primjena te odredbe nije odgođena, mišljenja smo da se od 1. siječnja 2006. primjenjuje ista stopa zateznih kamata, bez obzira na valutu  u kojoj je izražena novčana obveza. Tečaj će se, za razliku od prije, određivati ili prema danu dospjelosti novčane obveze ili prema danu plaćanja, ako to zahtijeva vjerovnik.

Može li kupac stvari koja nije ispravna tražiti od proizvođača da je popravi ili zamijeni ako je jamstvo za ispravnost dao samo prodavatelj?

Jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija) propisano je člankom 423.-429. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 i 41/08). Jamstvo mogu dati proizvođač i prodavatelj. Ako jamstvo daje proizvođač, kupac stvari koja nije ispravna može zahtijevati od njega da stvar popravi u razumnom roku ili ako to ne učini da mu preda ispravnu stvar. Isto to može tražiti i od prodavatelja. Međutim, ako je jamstvo dao samo prodavatelj, kupac može samo od prodavatelja tražiti da popravi neispravan proizvod u razumnom roku ili ako to ne učini da mu preda ispravnu stvar.U ovom slučaju proizvođač neće odgovarati za ispravnost prodane stvari.

On bi mogao odgovarati možebitno prema članku 1073. i dalje ZOO-a, odnosno odredbama koje reguliraju odgovornost proizvođača za neispravan proizvod. Radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu neispravnim proizvodom. Jamstvo obvezuje prodavatelja, a i proizvođača ako ga je dao pod uvjetima kojima je dano. Valja naglasiti da pravila o jamstvu ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatke stvari te ne utječu i na ostala prava koja pripadaju kupcu na temelju drugih pravnih osnova.Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen uporabe stvari od trenutka traženja popravka ili zamjene do njihovog izvršenja. Ako prodavatelj u razumnom roku ne izvrši popravak ili zamjenu stvari, kupac ima pravo na raskid ugovora ili sniženja cijene, a u svakom slučaju i pravo na popravljanje štete.

Vanja Vargec, Odvjetničko društvo Ljubenko i partneri