Prvi pogled na dječje igralište izgrađeno na novom Bundeku namijenjeno, doduše, malo starijim klincima, rijetko kojoj odrasloj osobi ne zaustavlja dah. Moje dijete da se penje tako visoko, po toj mreži iz koje može svakog časa pasti, ako ne svojom već nepažnjom druge djece kojih je tako mnogo… Nema šanse! Vraćamo se na dobri stari tobogan i ljuljačke kraj zgrade. Štoviše, ni tamo im nećemo dati da brzo trče kako ne bi pala, da probaju okusiti pijesak kako se ne bi zarazila, ili da se ne daj bože popnu na drvo kako bi svijet pogledala iz nešto drukčije perspektive. Ako ih već i pustimo gore, poput vatrogasnog jastuka za spašavanje stojimo u podnožju zaustavljajući dah sve dok se bez ijedne ogrebotine ne spuste u naše sigurno naručje. Usklik “pazi!” ne silazi nam pritom s usana i nevjerojatno je koliko se puta može čuti u parku. Jesmo li u pravu? Stručnjaci za igru tvrde da negiramo vlastitu prošlost zabranjujući djeci da se igrajući upuste u rizik koji je recimo sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio sasvim prihvatljiv, te naglašavaju da je pad s penjalice jedan od izvora znanja o mehanizmima riskiranja. Samo ulazeći u rizik od pada i povrede u kontroliranim uvjetima djeca mogu naučiti kako procijeniti rizik, na koji način mogu pogriješiti (iako to može biti vrlo bolno) i prijeći na veće izazove. Svako dijete treba svoju dozu adrenalina, no živeći u svojim strogo kontroliranim životima umotanim u pamučne rukavice svi smo zaboravili taj sladak okus opasnosti kojeg djeca tako dobro poznaju. Ako im dozvolimo da riskiraju, da izraze svoje fizičke potrebe u većoj mjeri nego trčkarajući okolo, možemo im čak pomoći prevladati teškoće vezane uz današnje djetinjstvo koje je stresnije i zagađenije nego prije trideset godina.

Bernard Spiegal, direktor konzultantske kuće Playlink podsjeća sve odrasle na djetinjstvo u kojem je bilo normalno bez nadzora penjati se po drveću, praviti šatore i skloništa u prirodi. Kad danas pogledamo dječja igrališta vidjet ćemo da ona nemaju veze s tim. Početkom osamdesetih izgled dječjih igrališta mijenja se u korist sigurnosti, no postala su dosadna, svodeći se u mnogim slučajevima na betonirane površine, ili čak ni to, ne ostavljajući nijednu mogućnost djeci željnoj nečeg izazovnijeg od metalne penjalice sa širokim otvorima. Ostaci takvih dosadnih i igrališta u Hrvatskoj se danas mogu vidjeti na svakom koraku; betonirani kvadrati s dvije klupice i jednim vrtuljkom žalosna su stvarnost mnoge djece u našim gradovima, s tim da je u Zagrebu u zadnjih nekoliko godina napravljeno nekoliko novih parkova koji polako razbijaju dosadu. Zahvaljujući dijelom gradskim vlastima a dijelom donacijama, moderni parkovi osvanuli su kraj Boćarskog doma, na Jarunu, u Maksimiru te na već spomenutom Bundeku, a dijelovi polivalentnih igrališta s gumenim podovima postavljaju se i po gradskim četvrtima. Rijetko koji drugi hrvatski grad svojoj djeci pruža takve “organizirane” izazove, uključujući i turističke sredine u kojima se i najobičniji tobogan mora tražiti svijećom. Iako se, treba priznati, ništa ne može usporediti s igranjem u prirodnom okolišu, pored potoka, gdje je normalno naletjeti na miša ili sljepića. No te privilegije uživaju samo seoska djeca.