U žalbama na prvostupanjsku presudu u slučaju Franak sve se tužene banke, uz prigovore na način na koji je sudac vodio taj postupak, pozivaju na to da su i valutna klauzula i promjenjiva kamata dopuštene hrvatskim zakonima. Nastojale su, dakako, dokazati i da su klijenti imali potrebne informacije o rizicima za donošenje odluke o kreditu vezanom uz švicarsku valutu.

A kako se u tom sudskom procesu tvrdilo da su te kredite banke forsirale jer su (kao i MMF 1997.) znale da će franak jačati, u žalbama su ponuđeni argumenti protiv takve teze. Ukratko, razmjeri financijske i ekonomske krize, a potom i njihov odraz u uzletu franka bili su 'veliki crni labud'.S takvim nisu računale ni švicarske monetarne vlasti. U HNB-u su 2006., kad su izašli s analizom rizika kredita s valutnom klauzulom u CHF, uz nalaze o mogućem znatnom povećanju tereta otplate zbog tečaja i referentnih kamata istaknuli da je to "malo vjerojatan, ali moguć" scenarij izveden iz povijesnih podataka.

"HNB vodi monetarnu politiku usmjerenu na stabilnost cijena i stabilnog tečaja kune, prvenstveno u odnosu na euro. Stvar je potpuno slobodnog izbora i osobne prosudbe građana u kojoj će valuti štedjeti i uz koju će vezati kreditne obveze koje preuzimaju s deviznom klauzulom. Napokon, njima će pripasti i dobri i loši učinci tih odluka. Središnja banka u tom odabiru ne treba i ne može sudjelovati. No, stalo joj je do toga da građani pri ulasku u kreditne obveze budu što potpunije svjesni i svih rizika koje preuzimaju, napose ako njihovi prihodi i imovina nisu iskazani u valuti kojom će biti indeksirane te obveze". Sve u svemu, tezu o ništavosti ugovora s klauzulom u francima, kao i onu da su "bankari znali" zacijelo će se lako srušiti. S tim u vezi zanimljivo je zaviriti u osobne financije ljudi koji o valutnim tržištima i rizicima znaju više od običnih klijenata banaka. To su svakako vodeći ljudi fiskalne i monetarne vlasti.

Tako je, primjerice, Boris Lalovac, zamjenik ministra financija koji je u Katančićevu došao upravo iz bankarstva (točnije, Raiffeisen leasinga), 2007. na 25 godina uzeo stambeni kredit u francima. Iste godine Boris Vujčić,  današnji guverner i tadašnji viceguverner koji je javno upozoravao na rizike vezivanja obveza uz franak, nije uvjerio i svoju suprugu u te rizike. No, to je ipak bio samo autokredit koji je lani otplaćen i u konačnici nije donio veći gubitak, kao što to neće ni promašaj s nešto sitno dionica Magme koje je naveo u imovinskoj kartici.

Viceguverner Vedran Šošić, pak, za osobno je stambeno zbrinjavanje odabrao eurski kredit, ali ga je, čini se, empatija uvukla u priču o 'švicarcima' jer je jedan od dva kredita za koja je jamac upravo u CHF. Od ostalih viceguvernera posla sa švicarcem ima još samo Adolf Matejka, no njemu je to samo jedna od 4 valute u kojima štedi. Ostali koji imaju dugoročne kredite, uglavnom su s euro klauzulom. Vezano uz valutne klauzule i fenomen visoke eurizacije na strani štednje (koju su u HNB-u do potkraj 2006. uspjeli ublažiti tek na  65 posto) zanimljivo je primijetiti da isključivo u kunama štedi samo vicegverner Tomislav Presečan.

Ostali se uklapaju u priču o eurizaciji, s više ili manje odmaka od prosjeka sustava od oko 75 posto u korist eurskih depozita, koji obično nose nešto nižu kamatu nego kune. U eurima, konačno, štedi i premijer Zoran Milanović koji, kao i predsjednik Sabora Josip Leko, čak i vrijednost auta u imovinskoj kartici navodi u eurima. No, više od njih čudi da u eurima 'misli' vrijednost svojih auta i najljući protivnik valutne klauzule, Dragutin Lesar koji ju je dao i na ocjenu ustavnosti. Predsjednici Ustavnog suda Jasni Omejec, kojoj stan vrijedi 180.000 – DEM!