Ulaskom Hrvatske 1. srpnja 2013. Europska unija se širi sedmi put u svojoj povijesti, a Hrvatska, 28. članica, jedina je uz Grčku koja ulazi sama, a ne u skupini zemalja.

Europska unija je prva dobrovoljna integracija u povijesti Europe. Iako je ideja o ujedinjavanju europskog kontinenta bila prisutna puno ranije, ona se tek nakon tragičnog iskustva Drugog svjetskog rata počela uobličavati kao politički projekt. Godine 1950. tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predložio je stvaranje Europske zajednice za ugljen i čelik. Ideja je bila da se proizvodnja ta dva, u to vrijeme strateška proizvoda, stavi pod zajedničku upravu i na taj način spriječi ponovno izbijanje sukoba između donedavno zaraćenih strana.

Godinu dana kasnije, 1951., u Parizu je šest zapadnoeuropskih zemalja (Njemačka, Francuska, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg) potpisalo sporazum o Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Šest godina poslije, 25. ožujka 1957. u Rimu su potpisani sporazumi o Europskoj ekonomskoj zajednici i o Europskoj zajednici za atomsku energiju (Euratom).

Uspješna suradnja između šest zemalja osnivača današnje Unije, pobudila je zanimanje i kod drugih.

Do prvog širenja došlo je 1973. kada su se šestorki pridružile Velika Britanija, Danska i Irska. Taj proces nije išao glatko, u prvom redu zbog opiranja Francuske da se primi Veliku Britaniju. London je 1967. predao molbu za članstvo, ali se tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaulle tome usprotivio. Tek odlaskom De Gaullea 1969. i dolaskom na čelo Francuske Georgesa Pompidoua, skinut je francuski veto. U Francuskoj je u travnju 1972. održan prvi referendum o proširenju u nekoj zemlji članici. Francuski birači su sa 67,7 glasova za podržali ulazak triju zemalja.

Drugo proširenje uslijedilo je 1981. ulaskom Grčke. Atena je sporazum o pridruživanju s Europskom ekonomskom zajednicom potpisala još 1961., koji je u vrijeme vojne diktature u Grčkoj 1967.-1974. bio zamrznut. Nakon završetka vojne diktature Grčka je podnijela molbu za članstvo 1975. U slučaju Grčke prvi put se dogodilo da je Vijeće ministara odbacilo mišljenje Europske komisije. U avisu o grčkoj kandidaturi, Komisija je ocijenila da Grčka ni politički ni gospodarski nije spremna za ulazak. Međutim, Vijeće ministara je unatoč tome odobrilo početak pregovora uz argumentaciju da će se ulaskom u zajednicu učvrstiti grčka demokracija.

Pet godina poslije, 1986., Europska ekonomska zajednica narasla je na 12 članica ulaskom Španjolske i Portugala. Nakon pada totalitarnih režima sredinom 70-tih godina, Španjolska i Portugal nastojali su ući u zajednicu i okončati višegodišnju izolaciju. Španjolska je još u vrijeme režima generala Francisca Franca 1962. podnijela molbu za članstvo, ali tek su joj Francovom smrću 1975. otvorena vrata. Novu molbu podnijela je 1977. godine.

Slično kao i Španjolska, ni Portugal nije mogao računati na ulazak u integracije dok su na vlasti bili Antonio Salazar i njegov nasljednik Marcel Caetano, a tek uspostavom demokracije 1976. Portugal je krenuo na put europskih integracija. Španjolska i Portugal službeno su ušli u EEZ 1. siječnja 1986. godine.

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Godine 1990. došlo je do neobičnog proširenja, kada je broj članica ostao isti ali se povećao teritorij i broj stanovnika Europske zajednice. Dogodilo se to nakon pada Berlinskog zida, što je omogućilo ujedinjenje Njemačke. Takvu vrstu proširenja Rimski sporazumi nisu predviđali, pa je Europsko vijeće u travnju 1990. odlučilo formalno primiti Njemačku Demokratsku Republiku, a do ujedinjenja Njemačke došlo je 3. listopada 1990.

Europska zajednica 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta postaje Europska unija.

Nedugo nakon toga dolazi do četvrtog kruga proširenja. EU se širi na Austriju, Finsku i Švedsku 1. siječnja 1995. godine. Budući da je riječ o zemljama koje su bile trgovinski tijesno povezane s dvanaestoricom, pregovori o članstvu završeni su vrlo brzo. Austrija je molbu podnijela u srpnju 1989., Švedska u srpnju 1991., a Finska u ožujku 1992. Od podnošenja molbe do ulaska u članstvo dosada je najmanje trebalo Finskoj – nepune tri godine.

Devet godina nakon toga, 1. svibnja 2004. dolazi do najmasovnijeg proširenja, "velikog praska", kada u EU ulazi osam osam bivših komunističkih zemalja (Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Slovačka, Slovenija i Poljska) i dvije mediteranske otočne države (Malta i Cipar). Tri godine poslije pridružit će im se Bugarska i Rumunjska, što je do sada najspornije proširenje, jer je ocijenjeno da te dvije zemlje ulaze nespremene, zbog čega im je uveden poseban monitoring i nakon stupanja u članstvo koji je još i danas na snazi.