Čini se da u Europi štednja više nije u modi, barem trenutačno. Europska je komisija, naime, dala Španjolskoj, Francuskoj i Nizozemskoj više vremena za ispunjavanje uvjeta Europske unije vezanih uz maksimalan deficit od tri posto BDP-a.

Čak i njemački dužnosnici sada priznaju da je za oživljavanje gospodarstava na periferiji eurozone potrebno nešto više od pukog fiskalnog stezanja remena. Prema stajalištu Komisije, to "nešto više" strukturne su reforme: ublažavanje ograničenja vezanih uz otpuštanja i ostalih regulativa na tržištu rada, liberalizacija takozvanih zatvorenih zanimanja i otklanjanje tržišnih zapreka za robu i usluge. No, to je samo drugo ime za nešto što već postoji. Od početka krize u eurozoni "trojka" (Europska komisija, Međunarodni monetarni fond i Europska središnja banka) je ustrajala na upravo takvim strukturnim reformama u sklopu paketa financijske pomoći. Grčkoj, Španjolskoj i ostalim zemljama rečeno je kako su upravo te reforme nužne za poticanje produktivnosti i konkurentnosti te oživljavanje rasta. 

Odustati od drame s moralnom poukom  
Tri godine poslije, puno se toga može zaključiti iz iskustva Grčke. Kao što se priznaje u najnovijem izvješću MMF-a, strukturne reforme nisu dale željene rezultate, dijelom zato što su se suočile s političkim i provedbenim preprekama, a dijelom jer je njihov potencijal za kratkoročno poticanje rasta bio precijenjen u samom početku. Ni španjolske reforme tržišta rada nisu postigle očekivani uspjeh.Ništa od navedenog ne bi nam trebalo predstavljati iznenađenje. Naime, strukturne reforme u praksi jačaju produktivnost putem dvaju komplementarnih kanala. Prvo, sektori s niskom produktivnosti rješavaju se radne snage. Drugo, sektori s visokom produktivnosti šire se i zapošljavaju više radnika. Oba procesa su potrebna želi li se reformama povećati produktivnost cijelog gospodarstva. Međutim, kad je ukupna potražnja niska, što je slučaj na europskoj periferiji, drugi mehanizam djeluje vrlo slabo, ako uopće djeluje.

Nije teško zaključiti zašto: olakšavanje postupka otpuštanja i otvaranja poduzeća nema velika učinka na zapošljavanje kada poduzeća već imaju višak kapaciteta i teško pronalaze klijente. Dakle, sve što na koncu dobijemo jest prvi mehanizam, a time i porast nezaposlenosti. Nema gotovo ništa novo u pristupu Europske komisije, uz tek šačicu razloga za optimizam da će "nova" strategija biti uspješnija od stare. Strukturne reforme, koliko god dugoročno poželjne, jednostavno nisu lijek za kratkoročno jačanje rasta tih zemalja. Periferija eurozone pati od problema zaliha i problema protoka. Ima, naime, prevelike zalihe dugova, a konkurentnost nije dovoljno jaka za postizanje vanjske ravnoteže bez značajnije deflacije i rasta nezaposlenosti na domaćem tržištu. Ono što je potrebno jest dvostruki pristup koji cilja na rješavanje obaju problema istodobno. Pristup koji prevladava, smanjenje duga putem fiskalne štednje i jačanje konkurentnosti kroz strukturne reforme, doveo je do stope nezaposlenosti koja ugrožava društvenu i političku stabilnost. Dakle, što se može poduzeti? Najizravniji način rješavanja problema duga jest otpis uz rekapitalizaciju banaka, koje će posljedično pretrpjeti velike gubitke. Možda se to doima ekstremnim, ali time se jednostavno priznaje stvarno stanje stvari, a to je da se postojeći dugovi neće otplatiti bez novih injekcija službenih sredstava. I sam MMF sada priznaje da bi restrukturiranje grčkoga duga na samom početku krize možda bilo uspješnije od niza paketa spasa.

Smanjenje duga samo po sebi otvara put za rast, ali ga neće izravno pokrenuti. Mjere izravno ciljane na rebalans potrošnje u eurozoni i zamjenu trenda potrošnje u perifernim državama također su prijeko potrebne. Tu mislim na: mjere za poticanje potražnje u cijeloj eurozoni i jačanja potrošnje u zemljama vjerovnicima, osobito Njemačkoj, mjere usmjerene na smanjenje cijena u proizvodnom sektoru, prihodovne mjere za koordinirano smanjenje plaća u privatnom sektoru u perifernim državama te viši inflacijski cilj ECB-a kako bi se stvorilo dovoljno prostora za kretanje realnoga valutnog tečaja putem nominalnih promjena.Sve ove mjere zahtijevaju od Njemačke da prihvati višu inflaciju i eksplicitne bankarske gubitke, pod pretpostavkom, naravno, da Nijemci pristaju na drukčiju priču o naravi krize. To bi značilo da njemački dužnosnici krizu moraju predstaviti ne kao dramu s moralnom poukom, u kojoj su lijeni i rasipni južnjaci suprotstavljeni radišnim i štedljivim sjevernjacima, već kao krizu međuovisnosti u gospodarskoj (a uskoro i političkoj) uniji. Nijemci moraju odigrati jednako važnu ulogu u rješavanju krize kakva je bila i njihova uloga u njezinu poticanju.

Keynesijanski problem
Izgledno je da će i Francuska odigrati ključnu ulogu. Ona je prilično velika, pa ako stane uz zemlje periferije, Njemačka će biti izolirana i morat će reagirati. No, zasad se Francuska s jakom žarom odvaja od južnih zemalja kako bi izbjegla da je povuku za sobom na financijskim tržištima. U konačnici, uspješna europska gospodarska unija doista zahtijeva značajniju strukturnu homogenost i institucijsku suradnju (osobito kada je riječ o tržištu rada) svojih članica. Stoga njemački argument sadrži i zrnce istine: u dugoročnom smislu zemlje članice EU morat će početi sve više nalikovati jedna drugoj žele li živjeti pod istim krovom.No, pred eurozonom je kratkoročni problem koji je u svojoj naravi puno više keynesijanski, a za njegovo rješavanje dugoročna strukturna poboljšanja u najboljem slučaju neće biti učinkovita, a u najgorem će slučaju nanijeti štetu. Zbog usredotočenosti na strukturne probleme nauštrb keynesijanskih mjera dugoročna budućnost postat će neizvediva, pa time i potpuno nevažna. 

© Project Syndicate, 2013.

ekonomski rast

Jedan sektor ima presudan utjecaj na rast Hrvatske – i nije turizam

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju