Kompaniji Sunoko, najvećem proizvođaču šećera u Srbiji, koja posluje u sastavu MC grupe u vlasništvu srpskog “kralja šećera” Miodraga Kostića, Komisija za zaštitu konkurencije dala je uvjetnu dozvolu za kupnju dvije šećerane Hellenic sugara u Srbiji. Od Kostića se traži da nakon preuzimanja Hellenicovih šećerana jednu proda te da antimonopolskoj komisiji unaprijed dostavlja šestomjesečna izvješća. Time se želi onemogućiti Kostića, koji već ima četiri šećerane, da zloupotrijebi monopol na tržištu Srbije. Postavljenim uvjetima udio Sunoka bi na srbijanskom tržištu dosegao 65 posto, što prelazi zakonsku granicu monopola od 40 posto. Zakon dopušta da pokrivenost prelazi 40 posto pod uvjetom da kompanija ne zloupotrebljava monopolski položaj. Drugi uvjet bi trajao do trenutka ukidanja carinskih i drugih pristojbi koje se plaćaju pri uvozu šećera.

Komisija za zaštitu konkurencije, koja je 2011. zabranila Kostiću preuzimanje Hellenicovih šećerana navodi kako je prvobitnu odluku zamijenila uvjetnom dozvolom jer su se prilike u pogledu koncentracije proizvodnje u 2012. godini izmijenile u odnosu na prethodnu godinu. Nova odluka antimonopolske komisije donijeta je nakon što se Sunoko žalio na prvobitnu odluku, koja je tu kompaniju spriječavala da uz kupnju dvije Hellenicove šećerane u Srbiji kupi i one koje se nalaze u Grčkoj. Izmjene su sadržane u tome, što su prema nalazu antimonopolske komisije cijene šećera proizvedenog u Sunokovim šećeranama bile na srpskom tržitu niže za 10,4 posto u odnosu na izvozne.

Sada je postavljenim uvjetima Kostić upućen da veći dio proizvodnje plasira na inozemno tržište na kojemu je i dosad bio najveći izvoznik srpskog šećera. Akvizicijom Hellenicovih šećerana u Srbiji i Grčkoj Kostić će postati najveći prizvođač šećera u regiji, a i u europskim okvirima zauzimat će jednu od vodećih pozicija. Sunoko je prošle jeseni proizveo 220 tisuća tona šećera, što je više od domaćih potreba koje iznose 180 tisuća tona. Rekordna lanjska proizvodnja šećera posljedica je vladine zabrane izvoza šećerne repe, pa je cjelokupna količina slatkog korjena prerađena u domaćim šećeranama, pri čemu je Sunoko imao najveću korist.

Na temelju proizvodnje u ostalim šećeranama vlada Srbije nije imala razloga strahovati da će domaće tržište biti uskraćeno za potrebne količine šećera, pa se zabrana izvoza pokazala pogrešnom. Tom zabranom najviše su pogođene šećerane u Hrvatskoj koje nisu mogle uvesti ugovorenu isporuku šećerne repe još u vrijeme njezine sjetve. Uz njih na gubitku su i proizvođači slatkog korjena jer su hrvatske šećerane tonu šećerne repe plaćale 50 eura, dok ju je Kostić kupovao za 37 eura.