Adriacink je tvrtka za pocinčavanje, lijevanje i izradu čeličnih konstrukcija, koja je prošle godine zabilježila izvoz u vrijednosti od 12 milijuna kuna. To ju je svrstalo među najznačajnije splitske izvoznike. Ta tvrtka bavi se proizvodnjom metalne opreme i konstrukcija za žičare, čelničkih pocinčanih paleta za industriju, stupova za rasvjetu, vinogradarskih stupova i slično, a izvozi 70 posto svog proizvodnog dijela. Posluje s partnerima u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, kojima izvozi pocinčane teške i lake čelične konstrukcije za ski-liftove, palete za plinsku industriju, razne nosače i profile.

Stadion i Bundek
Većinski vlasnik Adriacinka Silvano Bralić kaže da su se orijentirali na izvoz jer je, unatoč snažnoj konkurenciji u inozemstvu,“tvrtki iz Splita lakše naći posao u Europi nego u Hrvatskoj”. “Ako niste u Zagrebu, gotovo je nemoguće dobiti posao u Hrvatskoj. Tvrtke iz Splita su nekonkurentne na domaćem tržištu zbog jakih zagrebačkih lobija. Iz Splita se jedino Konstruktor izborio za poslove s državom. Država je centralizirana, pa poreze plaćamo u Splitu, a Bandić gradi stadione i Bundeke u Zagrebu. Najavljena fiskalna decentralizacija će malo popraviti situaciju u korist Splita”, kaže Silvano Bralić. Ovih je dana, inače, izabran na čelo Liste Velog mista koja u Gradskom vijeću ima četiri vijećnika i s HDZ-om koalira u gradskoj vlasti.

Nema pomaka
Adriacink je dioničko društvo u stopostotnom privatnom vlasništvu tridesetak malih dioničara i obitelji Bralić kao većinskog dioničara. Zapošljava 150 radnika od kojih 83 posto radi izravno u proizvodnji, a godišnji promet tvrtke iznosi oko osam milijuna eura. Sve je počelo 1983. godine kada je obitelj Silvana Bralića pokrenila obrt za proizvodnju metalne opreme. Osam godina poslije Bralići osnivaju TEM, obrt za termoelektromehaniku. “Adriacink je bio logičan nastavak. Otkupljivali smo dionice poduzeća za cinčanje i lijevanje, bivšeg Dalmastroja, koji je poslovao sa samo deset posto kapaciteta. Prepoznao sam potencijal tvrtke i stekao kontrolni paket”, prisjeća se Bralić. Stvorio je novi brend, kompletan proizvodni program i pocinčavanje, a tvrtku preimenovao u Adriacink. Godine 1997. Adriacink je kupio dio brodogradilišta koje je bilo u stečaju te tako proširio kapacitete. Bralić kaže kako se država samo deklarativno odredila za poticanje izvoza i proizvodnje, dok u stvarnosti nema vidljivih pomaka. Izvoznici kao ni proizvođači nisu stimulirani. “Država treba prepoznati proizvodnju kao društveno korisnu djelatnost. Proizvodnja zahtijeva obučene radnike i inženjere te stalno usavršavanje. Ona također potiče inicijativu, a u lanac proizvodnje uključen je velik broj raznih proizvođača. Trgovina, s druge strane, dugoročno ne donosi ništa. Prodavačica u trgovačkom centru ne mora imati ni znanja ni vještine”, smatra Bralić.