Cijeli svijet trebao bi se zabrinuti. Vrlo je izgledno da američki predsjednik Barack Obama i republikanci u Kongresu neće postići kompromis prije obveznih rezova potrošnje i povećanja poreza koji stupaju na snagu 1. siječnja. Svjetska tržišta itekako su svjesna opasnosti koja im prijeti ako Sjedinjene Američke Države skliznu s 'fiskalne litice' te s nervozom promatraju razvoj zbivanja. Dobro znaju da bi ovaj ishod bacio SAD, a s njime i ostatak svijeta natrag u recesiju.I ministri vanjskih poslova diljem svijeta trebali bi se zabrinuti. Ako SAD ne uspije dovesti svoju fiskalnu kuću u red, bit će primoran odreći se vodećeg položaja po cijelom nizu iznimno važnih pitanja za cijeli svijet. Kratkoročno gledano, Sirija i njezini susjedi već plaćaju cijenu američke nesposobnosti da se usredotoči na bilo što osim domaće politike nakon Obaminog reizbora. Po mojemu mišljenju, sirijska kriza došla je do vrhunca: iako je očito da će oporba u konačnici pobijediti, a predsjednik Bašar Al- Asad pasti, trajanje toga zaključka vjerojatno će biti ključni čimbenik u odluci tko će se dokopati vlasti i pod kojim uvjetima.

Tko je nasljednik
Implozija u Siriji te kaos i ekstremizam koji će se ondje vjerojatno namnožiti ugrozit će cijeli Bliski istok, pa će tako doći u pitanje stabilnost Libanona, Jordana, Turske, Iraka, Gaze, Zapadne Obale, Izraela, Irana i Saudijske Arabije. Usto, mi čak ne znamo ni tko će naslijediti Hillary Clinton na položaju državnog tajnika kada Obamin drugi mandat u siječnju i službeno otpočne, kao ni tko će se naći u timu za sigurnost Bijele kuće.U srednjem roku svijet je prepun napetosti i potencijalnih kriza za rješavanje kojih je SAD prijeko potreban. Kao što su nam zorno dokazali događaji u Egiptu u posljednja dva tjedna, arapsko buđenje u mnogim je zemljama još na samom početku. Demokracija je u najboljem slučaju krhka u nizu zemalja Sjeverne Afrike, a na Bliskom istoku su Jordan, palestinski teritorij, Kuvajt i Saudijska Arabija tek počeli osjećati posljedice plimnog vala koji hara tom regijom. Bahrein je i dalje jako blizu točke zapaljenja, Irak je krajnje nestabilan, a tinjajući sukob Irana i Izraela mogao bi eksplodirati u svakom trenutku. Čak i kada SAD nije u središtu zbivanja, igra ključnu ulogu u diplomatskim nastojanjima iza pozornice time što pokušava približiti suprotstavljene strane ili pridonijeti stvaranju jedinstvene oporbe, to jest suradnjom s regionalnim vođama kao što su Turska, Egipat i Saudijska Arabija glede pregovora i sporazuma.

U Aziji SAD igra sličnu ulogu, poglavito kada je riječ o pokušajima ishođenja multilateralnog rješenja opasnih bilateralnih sporova Kine i njezinih brojnih susjeda oko područja u Istočnom i Južnom kineskom moru te istodobno pokušava obuzdati vlastite saveznike koji bi mogli potaknuti krizu. Kada je, pak, riječ o velikim globalnim pitanjima kao što su klimatske promjene, organizirani kriminal, trgovina i prevencija zločina, izostanak SAD-a kao političkog katalizatora i aktivnog pregovarača brzo će se i jako osjetiti. Želi li izbjeći tu sudbinu, SAD će morati 'ponovno izgraditi dom', kako je Obamina administracija obećala u Državnoj sigurnosnoj strategiji za 2010. godinu. No provedu li američki političari iduće dvije godine na isti način na koji su proveli prethodne dvije, sklapajući privremene političke mjere i izbjegavajući teške probleme rješavanje kojih od njih očekuju i glasači i tržište, američki glas će utihnuti i oslabjeti kada je riječ o međunarodnim institucijama i zbivanjima. Jednako je zabrinjavajuća mogućnost dubinskih rezova u američkom proračunu za obranu, i to u doba kada brojne sile u usponu povećavaju potrošnju na obranu. Iako mnoge zemlje ni malo ne vole američku vojsku, dostupnost i izvanredne sposobnosti američkih vojnika, brodova, zrakoplova i obavještajnih službi često djeluju kao globalna polica osiguranja.

Jačanje zagovornika izolacije
Dugoročno su izazovi puno dublji, ali ne i jasni na prvi pogled. Što dulje SAD bude opsjednut vlastitom političkom nefunkcionalnošću i gospodarskom stagnacijom, manje je izgledno da će moći nositi titulu globalnog vodstva. Političke sile koje otvoreno zagovaraju izolaciju kao što su pokret Tea Party te libertarijanci poput Rona Paula nastavit će jačati. Povlačenjem će SAD, pak, zajamčiti pojavu onoga što analitičar za vanjske odnose Ian Bremmer naziva 'svijetom G-nula' u kojemu niti jedna zemlja neće preuzeti ulogu vođe te pokrenuti stvaranje nužnih gospodarskih i političkih koalicija za rješavanje zajedničkih problema. Međutim, bez podrške kongresa, bit će im dostupno sve manje sredstava te više neće imati potrebnu vjerodostojnost. Zašto ne bismo podsjetili američke političare na njihove globalne dužnosti? Čelnici zemalja skupine G7 ili G8 mogli bi, na primjer izraditi izjavu u kojoj pozivaju SAD da dovede svoju fiskalnu kuću u red. Saveznici iz NATO-a mogli bi napraviti nešto slično. U obzir dolazi čak i šira skupina kao što je G20. Naravno, kada pomislimo na G20, smjesta se postavlja pitanje tko bi osim SAD-a uopće mogao organizirati izradu takve izjave. Upravo u tome leži problem koji bi se mogao značajno pogoršati.

Copyright: Project Syndicate, 2012.
www.project-syndicate.org