Eurozona, odnosno grupa od 12 zemalja članica Europske unije koje imaju zajedničku europsku valutu euro u bliskoj bi se budućnosti mogla raspasti ukoliko njene članice ne provedu ključne ekonomske reforme, kaže se u najnovijem istraživanju koje je proveo londonski Centar za Europske reforme (CER). U svojoj analizi pod naslovom “Hoće li se eurozona raspasti?” Taj think-tank za koji se smatra kako je blizak Europskoj komisiji kaže kako je umjesto nekadašnjeg napretka u reformama koji je učinjen kako bi se uveo euro sada među članicama nastupio spokoj i nevoljkost da se provedu nepopularne ekonomske promjene.

Niske investicije
Posljedica toga mogla bi biti da će neke od zemalja, i to prvenstveno Italija, uskoro morati napustiti zajedničku valutu jer će ekonomski troškovi ostanka biti veći od onih koje bi imala u slučaju izlaska. “Neuspjeh Italije da povrati konkurentnost mogla bi na koncu dovesti u pitanje njezino članstvo u eurozoni i održivost same europske monetarne unije (EMU)”, kaže se u izvješću CER-a koji također procjenjuje kako postoji 40 postotna vjerojatnost da će ta nama susjedna zemlja ispasti iz eurozone. Kako piše britanski list The Daily Telegraph, možda jedini način da Italija povrati svoju izgubljenu konkurentnost je da počne snižavati plaće iz godine u godinu, ali budući da je ta mjera ekstremno nepopularna, niti jedna talijanska vlada ne bi je se usudila provesti. Glavni ekonomski problemi koji muče Italiju osim nedostatka konkurentnosti u njezinom sektoru usluga su i nizak stupanj investicija. No, smatraju u CER-u, možda i najveći problem te zemlje je onaj psihološki, odnosno “što tamo nema svijesti o tome da je zemlja u krizi, unatoč tome što ekonomija ide u lošem pravcu”. Kako bi popravila stanje, Italija se mora pozabaviti svojom trajno visokom inflacijom, reformirati svoj proces donošenja proračuna, liberalizirati sektor usluga i uvesti veću fleksibilnost na tržište rada. Šanse za ekonomski oporavak Italije procijenjene su na samo 20 posto i kada bi ta zemlja napustila eurozonu vjerojatno bi je slijedile i neke druge, poput Španjolske i Portugala. Daljni scenarij predviđa da bi u tom slučaju neke zemlje, poput Francuske i Njemačke mogle zatražiti uvođenje trgovinskih zapreka na uvoz iz Italije. Ukoliko taj zahtjev ne bi odbila Europska komisija, uslijedio bi polagani raspad jedinstvenog tržišta. Kako bi se izbjegla najgora varijanta, eurozoni je potrebno “vrlo fleksibilno tržište rada, visok stupanj konkurentnosti u svim sektorima, puna integracija njezinih ekonomija i dobro upravljanje javnim financijama”. No, osim Italije, opstanak EMU-a ovisi i o promjenama u Njemačkoj, koja je najveća članica toga kluba.

Polagani raspad
U ovome trenutku Njemačka previše ovisi o rastu koji je potaknut izvozom, a da bi eurozona uspjela potrebno je da ta zemlja počne više uvoziti. No, to će uvelike ovisiti o političkoj volji vlade kancelarke Angele Merkel da progura nepopularne reforme. “Još uvijek nije prekasno da se spriječi prisilni odlazak Italije iz eurozone, no vrijeme istječe”, kaže se u sumornom zaključku CER-a. CER predlaže nekoliko smjernica među kojima su najvažnije tržišne reforme, odnosno uklanjanje zapreka za trgovinu i usluge. U tom smislu potrebno je provesti Lisabonsku agendu usvojenu još 2000. godine, a čiji je cilj jačanje konkurentnosti Unije i dovršetak izgradnje jedinstvenog tržišta unutar EU-a. Također, potreban je i snažniji rast plaća u Njemačkoj, budući da ih je ta zemlja ograničavala kako bi povećala konkurentnost svog gospodarstva. Osim toga, potrebna je i manje restriktivna definicija stabilnosti cijena koja bi povećala fleksibilnost unutar eurozone. No, većina analitičara suglasna je u ocjeni kako je članstvo u EMU-u zapravo samo smanjilo pritisak na vlade da provode potrebne reforme.