Prema mnogim mjerilima, američko je gospodarstvo i dalje u dubokoj depresiji. No korporativna zarada rekordno je visoka. Kako je to moguće? Jednostavno: zarada raste kao udio državnog dohotka, a plaće i druge radničke naknade padaju. Kolač ne raste onako kao što bi trebao, no kapital grabi sve veći komad na teret radnika.

Čekajte malo – zar opet raspravljamo o odnosu kapitala i rada? Zar to nije zastarjela, gotovo marksistička rasprava? E, to su mnogi mislili; u protekloj se generaciji nije raspravljalo o odnosu kapitala i rada, već o pitanju distribucije među radnicima, bilo da je riječ o jazu između više ili manje obrazovanih radnika ili o sve većem dohotku šačice superzvijezda na području financija i drugih grana. No to je možda jučerašnja priča. Iako je točno da financijaši i dalje djeluju kao banditi – jer, kao što znate, neki od njih stvarno jesu banditi – dohodovni jaz između fakultetski obrazovanih i neobrazovanih radnika nije se puno promijenio otkako je porastao tijekom osamdesetih i ranih devedesetih. Štoviše, onima koji su nedavno diplomirali dohodak je stagnirao čak i prije nego što je došlo do financijske krize. Zarada raste na grbači radnika općenito, pa tako i radnika koji vladaju vještinama koje su u današnjem gospodarstvu trebale dovesti do uspjeha. Zašto se to događa?

Postoje dva moguća rješenja. Jedno je to da je napredak tehnologije doveo rad u nezavidan položaj, a drugi je da svjedočimo učinku drastičnog porasta moći monopola. Zamislite ove dvije priče kao da s jedne strane naglašavamo robote, a s druge pokvarene biznismene. Krenimo o robotima: nema sumnje da u nekim industrijskim granama visokog profila tehnologija zamjenjuje sve ili gotovo sve vrste radnika. Na primjer, jedan od razloga zašto se proizvodnja visoke tehnologije u posljednje vrijeme vraća na američko tlo jest da najvredniji dio računala, a to je matična ploča, danas proizvodi robot pa jeftina radna snaga u Aziji više nije prednost. U nedavno objavljenoj knjizi "Race Against the Machine", Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee s Instituta za tehnologiju u Massachusettsu ističu da se slične priče događaju na mnogim područjima, kao što su prevoditeljske usluge ili pravna istraživanja. Ono što iznenađuje u vezi s njihovim primjerima jest to što su mnogi poslovi koji na takav način nestaju poslovi koji zahtjevaju visokorazvijene vještine i koji se dobro plaćaju; loša strana tehnologije nije ograničena samo na fizičke radnike. Ipak, mogu li inovacije i napredak uistinu naštetiti većem broju radnika, a možda čak i radnoj snazi uopće? To bi se moglo dogoditi, a ozbiljni ekonomisti toga su svjesni već dvjesto godina. David Ricardo, ekonomist s početka 19. stoljeća, u knjizi iz 1817. godine također je istaknuo kako bi nove, kapitalno intenzivne tehnologije u sklopu industrijske revolucije radnicima mogle pogoršati položaj, barem na neko vrijeme, a moderni znanstvenici kažu da se to uistinu događa. Što je s pokvarenim biznismenima? O moći monopola u današnje vrijeme više ne govorimo toliko; antritrustovske mjere propale su tijekom Reaganova doba.

No Barry Lynn i Phillip Longman iz organizacije New America Foundation smatraju, a ja se s njima slažem, da je povećanje koncentracije poslovanja važan čimbenik u stagnaciji potražnje za radnom snagom jer se korporacije koriste sve većom moći monopola kako bi podignuli cijene, a da pritom njihovi radnici ne osjete korist. Ne znam koliko tehnologija ili monopol objašnjavaju fenomen smanjenja vrijednosti rada, dijelom i zbog toga što se o tome previše i ne govori. Mislim da preusmjerenje dohotka od radne snage prema kapitalu još uvijek nije ušlo u naš državni diskurs. Međutim, ta se promjena događa, a implikacije su goleme. Na primjer, razvija se golema i obilato financirana kampanja da se smanje korporativni porezi; zar je to nešto čime bismo se trebali baviti u trenutku kad zarada raste na štetu radnika? Ili kampanja da se smanji ili ukine porez na nasljedstvo; ako se vraćamo u svijet u kojemu financijski kapital određuje dohodak, a ne sposobnost i obrazovanje, zar stvarno želimo olakšati nasljeđivanje bogatstva? Rasprava o ovim stvarima još je u začecima, no vrijeme je da se ozbiljno razvije prije nego što roboti i pokvareni biznismeni ovo društvo izmijene do neprepoznatljivosti.

Paul Krugman