U Nacionalnoj strategiji razvoja zdravstva do 2020. kao prioritet broj jedan istaknuta je informatizacija i e-Zdravstvo. Primarna zdravstvena zaštita i HZZO se informatiziraju središnje, dok se bolnice informatiziraju isključivo vlastitim naporima – financijskim, organizacijskim i kadrovskim, kaže dr. sc. Miroslav Mađarić, savjetnik ravnatelja za informatiku u KBC-u Zagreb. Budući da bolnice troše više od polovice zdravstvenog budžeta, dodaje, imaju najviše djelatnika, te provode najsloženije procese u zdravstvenom zbrinjavanju, logično je da njima treba dati prioritet u informatizaciji."Velika većina bolnica ima ustrojenu informatičku službu, no one nisu niti po kadrovskim niti po financijskim kapacitetima dovoljne za uspješno obavljanje svojih zadaća, a to su uspostavljanje i održavanje informatičkih sustava u bolnici. U 2011. Odbor za e-Zdravlje Akademije medicinskih znanosti Hrvatske proveo je ispitivanje za potrebe izrade Deklaracije o e-Zdravlju. Rezultati su korišteni i za potrebe izrade spomenute Strategije i oni pokazuju da bolnice u prosjeku imaju po tri zaposlena djelatnika u IT službi, te da se na IT u prosjeku troši oko 0,9 posto ukupnog budžeta bolnice. Za razliku od toga, svjetski prosjek govori da bolnice za IT izdvajaju 3,7 posto budžeta te u tim službama radi tri posto od ukupnog broja zaposlenih", kaže M. Mađarić. Problem s kojim se susreću u bolnicama jest premalo novaca, kaže M. Mađarić,  ali relativna usporedba je upravo nešto što uvažava naše lokalne specifičnosti jer se traži 3,7 posto od našeg budžeta, a ne apsolutni budžet švedske Karolinske ili klinike Mayo. "Zato je tih 3,7 posto apsolutni minimum ako se želi uistinu napraviti ono što navodi Strategija odnosno ukoliko se želi otkloniti najveći problem u dosadašnjoj informatizaciji zdravstva, a to je nedostatak usklađenog djelovanja i gradnja informacijskog sustava kao skupa izoliranih otoka", kaže M. Mađarić.

Novac iz fondova
Ako bi postotke preveli u brojke, to bi značilo da bi u hrvatskim bolnicama trebalo biti zaposleno 1500 informatičara, a godišnje bi se za IT trebalo izdvajati oko 350 milijuna kuna. "No, kao prvo, 1500 informatičara koji bi radili te poslove po bolnicama u Hrvatskoj nema! Kao drugo, raspodjela spomenutog novca po bolnicama ne može dati kvalitetan rezultat, jer bi se dogodilo nekoordinirano trošenje, prosječno oko pet milijuna kuna po bolnici. Stoga treba krenuti od toga što je definirala spomenuta Deklaracija odnosno središnje uspostaviti bolničke informatičke sustave, povezati ih međusobno i sa cijelim 'zdravstvenim ekosustavom' upravljati središnje, a ne rascjepkano, što aktualni ministar zdravlja također kritizira kao manjkavost cjelokupnog hrvatskoga zdravstva", objašnjava M. Mađarić. Manji dio ovog novca, dodaje, predviđen je za središnje projekte e-Zdravlja u proračunu za 2013. godinu u iznosu od 49 milijuna kuna, no, nažalost, to je svega 0,23 posto od ukupnog zdravstvenog proračuna. Dio novaca, smatra M. Mađarić, svakako bi se mogao namaknuti i iz EU kohezijskih i strukturnih fondova što, naravno, zahtjeva veliki dodatni napor i vrijeme u pripremi projekata. Na pitanje koliko su informatičke službe uključene u proces informatizacije hrvatskog zdravstva, Mađarić kaže kako je Strategija definirala okvir zajedničkog pristupa koji je vrlo pozitivan već i na samoj deklarativnoj razini. "Paralelno se događaju projekti na nacionalnoj razini gdje se uistinu ulaže u informatičke servise koji demonstriraju prednosti zajedničkog, a ne partikularnog pristupa po bolnicama. Kao primjer imamo e-Naručivanje koje će uz 'brušenje' koje predstoji uistinu postati usluga koju na nacionalnoj razini nema niti jedna europska zemlja. Smatram da je najveća vrijednost tog projekta upravo dokaz da treba stvari raditi središnje jer su naše bolnice premale da bi svaka radila nešto svoje. Središnjim se servisom postiže kvaliteta i ekonomičnost. Naravno, tu treba osigurati ravnotežu između središnjeg odlučivanja i upravljanja, koje ne smije biti 'kabinetsko', te uključiti ekspertize i iskustva krajnjih korisnika, dakle, informatičara u bolnicama i drugim zdravstvenim institucijama. To se sada i počinje činiti kako kroz upravljanje zajedničkim IT projektima tako i kroz Povjerenstvo za informatizaciju zdravstva", kaže M. Mađarić. Izazov koji je trenutno pred nama jest, dodaje, usklađivanje 'dobrih želja' iz Strategije o značajnom povećanju financija za informatizaciju, s proračunom za iduću godine koji umjesto povećanja predviđa naprotiv smanjenje od 6,9 posto u odnosu na 2012. godinu. Tome, naravno, treba dodati utjecaj smanjenja bolničkih limita od 1,3 posto, uključujući i specijalističku zdravstvenu zaštitu, što će, boji se Mađarić, smanjiti prostor ne samo za investicije nego i za tekući pogon informatike po bolnicama.

Informatizacijom do ušteda
"Strateški je bitna konstatacija ministra zdravlja kako 'upravljanje ne valja'. Naime, time je ta općepoznata činjenica postala i službena, a sada se povodom nje mora početi djelovati. Ako spoznamo dimenziju i složenost zdravstvenog sustava 'teškog' 20 milijardi kuna, u kojem je 80.000 djelatnika, 4,5 milijuna korisnika, na desetke milijuna postupaka godišnje, onda je jasno da niti najsposobniji 'upravljači' time ne mogu upravljati bez potpune, točne i ažurne informacije. Ona se u takvom sustavu ne može pribaviti ručno, nego samo informatički, i to integriranim sustavom, a ne 'informatičkim otocima'", kaže Mađarić i dodaje da je središnje uspostavljeno e-Zdravlje nužni preduvjet za bolje upravljanje cijelim zdravstvenim sustavom. "Mi sada možemo špekulirati hoćemo li time bez štete za pacijente uštedjeti 5, 10 ili 25 posto ovog ukupnog budžeta jednostavno boljim korištenjem resursa, izbjegavanjem praznih i duplih hodova, kontrolom kvalitete i slično. Kao eksperimentalno područje možemo uzeti samo lijekove na koje se godišnje troši pet milijardi kuna. Svi su lijekovi evidentirani u odvojenim informatičkim sustavima tako da bolnički specijalisti moraju ispitivati pacijente koju terapiju uzimaju umjesto da u sekundi imaju na raspolaganju potpunu i točnu informaciju iz drugog sustava, u ovom slučaju HZZO-a. Isto vrijedi i za nalaze iz drugih bolnica te cjelovitu zdravstvenu informaciju u smislu elektroničkog zdravstvenog zapisa kod liječnika obiteljske medicine. Kvaliteta i brzina obrade, izbjegavanje suvišnih postupaka, te konačno uštede mogu se  ostvariti prije svega integriranom informatizacijom", uvjeren je Mađarić. Pojedinačni projekti poput e-listi čekanja i e-naručivanja izuzetno su korisni, dodaje, za spoznaju o potencijalima zajedničkih servisa za sve bolnice. "Sadašnji problem, koji je prepoznat i u Strategiji, jest rascjepkanost. Naime, mnogo toga se bilježi po bolnicama, no kad se podaci sliju na jedno mjesto, onda se oni ne mogu usporediti. Zato je nužno sve te aktivnosti središnje koordinirati", zaključuje M. Mađarić.

Realnost

Zajedničko upravljanje bolnicama

M. Mađarić godinama je radio u najvećoj zdravstvenoj organizaciji u Europi, holdingu 19 bolnica u Štajerskoj. Iako je zdravstvo i tamo javno, kaže, te bolnice prepoznaju informatičke sustave kao apsolutnu nužnost. "U bolnicama u Štajerskoj integrirani sustav uveden je još prije 15 godina dok je kod nas situacija da čak tri od pet usporedivih KBC-a nema takav sustav", kaže Mađarić. Dodaje da se u Europi prepoznaje jasan trend da bolnice uvode standardna odnosno gotova informatička rješenja koja su kvalitetnija, ekonomičnija i održiva. "Za razliku od toga, vlastiti razvoj je otišao u prošlost, osim kod najvećih američkih institucija koje si mogu priuštiti rješenja 'po mjeri'. Generalno postoji trend okrupnjavanja bolničkih kapaciteta što ne implicira nužno zatvaranje manjih bolnica, ali svakako zajedničko upravljanje i dijeljenje mnogih resursa, pa tako i informatičkih. Uloga informatičkih sustava standardno pokriva bolničku administraciju i medicinsku dokumentaciju, no sve više daje potporu odlučivanju i upravljanju bolnicom, sa ciljem optimiranja procesa i ušteda te povećanje kvalitete usluge", kaže Mađarić. U uvjetima rezanja bolničkih proračuna, dodaje, uistinu ne vidim drugih mogućnosti racionalizacije osim zajedničkog upravljanja svim bolnicama u Hrvatskoj, naravno uz pomoć podataka iz integrirane informatike.