Dok diljem Europe sindikati već mjesecima organiziraju marševe, prosvjede, štrajkove i bune protiv mjera štednje, hrvatski kao da se tek bude iz letargije. Čak dva prosvjeda u mjesec dana rezultat su opreznih kalkulacija, ali i manipulacija.

Kad je, primjerice, prije mjesec dana prosvjed organizirala Matica hrvatskih sindikata, nijedan drugi sindikat nije smio narušiti pomnu koreografiju koju je osmislio sam Vilim Ribić. Nitko bez njegova odobrenja nije smio izbiti na vrh kolone, probiti se do Markova trga, niti pustiti glas bez njegove autorizacije. Improvizacija je bila strogo zabranjena. Podjednako je bilo i u četvrtak. Živi zid, maštovito nazvan prosvjedom, organizirale svu dvije središnjice koje će se uskoro udružiti, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Hrvatska udruga sindikata. Njima je zajedničko što predstavljaju radnike iz industrije, pa je i logično, valjda, da s njima ne miješaju javne službe.

No, ono što su europski sindikalisti odavna naučili jest da zajednički nastup ima veću težinu. Tamo javne službe ne bježe od radnika iz posrnule industrije, umirovljenici stoje uz bok studentima, ljudi koji rade u poslovnim četvrtima na prvoj su liniji obrane siromašnih od ovrha kuća… Ovdašnji sindikati, međutim, znaju da prosvjedi u Hrvatskoj teško mogu mobilizirati javnost, koja voli javna okupljanja kad se slave sportski uspjesi, kad se otvara lokalni trgovački lanac… Sve je ostalo prevelika gnjavaža.