EN DE

Europski je plan zdrav, treba ustrajati

Autor: Harold James
13. studeni 2012. u 21:59
Podijeli članak —

Europljani bi trebali izvući pouku iz iskustava SAD-a vezanih uz uspostavu monetarne unije: negodovanja su neizbježna, a put do cilja možda dulji od očekivanog.

Ovih dana europski političari očajnički traže koga će okriviti za krizu eura. Njemačka krivi Francusku, a Francuska Njemačku. Čak su se i odvjetnici upleli u cijelu priču pokušavajući utvrditi zakonsku odgovornost za mane u dizajnu monetarne unije.U međuvremenu se kriza produbljuje, pa je postignut novi konsenzus o europskoj monetarnoj uniji. Prema novom stajalištu, osmišljavanje eura bio je hirovit iskaz nepromišljena i neodgovorna optimizma ili pak panike zbog mogućnosti njemačke hegemonije nad Europom nakon pada Berlinskog zida.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Dva problema unije
Ništa od toga nije istina. Izvješće o ekonomskoj i monetarnoj uniji u Europskoj zajednici, u kojemu je predstavljen nacrt za euro, predstavljeno je u travnju 1989. godine, kada nitko (osim možda nekih stratega u Kremlju) nije ni pomišljao na ponovno ujedinjenje Njemačke. Svi su bili i te kako svjesni istaknutih problema monetarnih unija, pa su na samom početku predložene mjere kojima bi se premostile najvažnije prepreke.Komisija koja je izradila to izvješće, danas poznato pod nazivom Delorsovo izvješće, prema predsjedniku te komisije Jacquesu Delorsu, zapravo je bila razmjerno konzervativna skupina središnjih bankara kojoj se pridružio čak i guverner engleske središnje banke Bank of England. U njezinim internim raspravama isplivala su dva najvažnija problema potencijalne monetarne unije.Prvo, ta komisija eksplicitno je raspravljala o tome hoće li tržišta kapitala biti dovoljna za nametanje fiskalne discipline članicama valutne, odnosno monetarne unije, te je zaključila kako je potreban i određeni sustav pravila. No, ta su pravila sustavno gubila na važnosti, a na početku dvijetisućitih čak su ih počeli i ismijavati (u tome se najviše isticao Romano Prodi, Delorsov nasljednik na mjestu predsjednika Europske komisije) jer su vlade otkrile da mogu ostvarivati visoke deficite bez plaćanja viših tržišnih kamatnih stopa. Drugi problem bio je puno ozbiljniji. Prema originalnom planu za Europsku središnju banku (ECB), predložena institucija trebala je imati potpunu nadzornu i regulacijsku moć. Zaista se može reći da su predlagatelji statuta Europske središnje banke (ECB) iznijeli zapanjujuće dalekovidan pristup bankarskom nadzoru. Njihova inačica 25. članka Sporazuma u Maastrichtu o načelnom nadzoru uključivala je sljedeću odredbu (iskazanu u uglatim zagradama, koje znače da nije donesena jednoglasno): "Europska središnja banka smije formulirati, tumačiti i provoditi mjere koje se odnose na načelni nadzor kreditnih i ostalih financijskih ustanova za koje predstavlja kompetentno nadzorno tijelo".  Zahtjev da Europska središnja banka postane glavno nadzorno tijelo na integriranom tržištu kapitala naišao je na snažan otpor, ponajviše njemačke Bundesbanke, koju je brinulo da će značaj te banke u održavanju financijske stabilnosti umanjiti njezinu sposobnost usmjerenja na stabilnost cijena kao primarnog cilja monetarne politike.

Ovih dana europski političari očajnički traže koga će okriviti za krizu eura. Njemačka krivi Francusku, a Francuska Njemačku. Čak su se i odvjetnici upleli u cijelu priču pokušavajući utvrditi zakonsku odgovornost za mane u dizajnu monetarne unije.U međuvremenu se kriza produbljuje, pa je postignut novi konsenzus o europskoj monetarnoj uniji. Prema novom stajalištu, osmišljavanje eura bio je hirovit iskaz nepromišljena i neodgovorna optimizma ili pak panike zbog mogućnosti njemačke hegemonije nad Europom nakon pada Berlinskog zida.

Dva problema unije
Ništa od toga nije istina. Izvješće o ekonomskoj i monetarnoj uniji u Europskoj zajednici, u kojemu je predstavljen nacrt za euro, predstavljeno je u travnju 1989. godine, kada nitko (osim možda nekih stratega u Kremlju) nije ni pomišljao na ponovno ujedinjenje Njemačke. Svi su bili i te kako svjesni istaknutih problema monetarnih unija, pa su na samom početku predložene mjere kojima bi se premostile najvažnije prepreke.Komisija koja je izradila to izvješće, danas poznato pod nazivom Delorsovo izvješće, prema predsjedniku te komisije Jacquesu Delorsu, zapravo je bila razmjerno konzervativna skupina središnjih bankara kojoj se pridružio čak i guverner engleske središnje banke Bank of England. U njezinim internim raspravama isplivala su dva najvažnija problema potencijalne monetarne unije.Prvo, ta komisija eksplicitno je raspravljala o tome hoće li tržišta kapitala biti dovoljna za nametanje fiskalne discipline članicama valutne, odnosno monetarne unije, te je zaključila kako je potreban i određeni sustav pravila. No, ta su pravila sustavno gubila na važnosti, a na početku dvijetisućitih čak su ih počeli i ismijavati (u tome se najviše isticao Romano Prodi, Delorsov nasljednik na mjestu predsjednika Europske komisije) jer su vlade otkrile da mogu ostvarivati visoke deficite bez plaćanja viših tržišnih kamatnih stopa. Drugi problem bio je puno ozbiljniji. Prema originalnom planu za Europsku središnju banku (ECB), predložena institucija trebala je imati potpunu nadzornu i regulacijsku moć. Zaista se može reći da su predlagatelji statuta Europske središnje banke (ECB) iznijeli zapanjujuće dalekovidan pristup bankarskom nadzoru. Njihova inačica 25. članka Sporazuma u Maastrichtu o načelnom nadzoru uključivala je sljedeću odredbu (iskazanu u uglatim zagradama, koje znače da nije donesena jednoglasno): "Europska središnja banka smije formulirati, tumačiti i provoditi mjere koje se odnose na načelni nadzor kreditnih i ostalih financijskih ustanova za koje predstavlja kompetentno nadzorno tijelo".  Zahtjev da Europska središnja banka postane glavno nadzorno tijelo na integriranom tržištu kapitala naišao je na snažan otpor, ponajviše njemačke Bundesbanke, koju je brinulo da će značaj te banke u održavanju financijske stabilnosti umanjiti njezinu sposobnost usmjerenja na stabilnost cijena kao primarnog cilja monetarne politike.

Rana promišljana nadozora
I postojeća regulacijska tijela iskazala su birokratski otpor. No, najvažnije, supervizija je dala naslutiti potencijalnu odgovornost za rekapitalizaciju problematičnih banaka te time predstavljala financijski trošak.Najžustriji igrač u tim ranim promišljanjima nadzora banaka bio je predstavnik Bank of England Brian Quinn. No, njegova vjerodostojnost srezana je u korijenu uslijed kritika načina na koji je Bank of England pristupila kolapsu Bank of Credit and Commerce International iz 1991. godine, što je incident koji je dao naslutiti probleme koji su se kasnije pojavili u situacijama propasti velikih prekograničnih ustanova.Pravni ispis originalnog plana možda nudi jednostavniji put prema značajnijoj nadzornoj ulozi Europske središnje banke danas. Naime, prema 25. članku Maastrichtskoga sporazuma, Europska središnja banka smije "savjetovati i primati savjete" od Komisije ili Vijeća glede razmjera i provedbe zakonskih odredaba o načelnom nadzoru.Kada je ta fraza ubačena u navedeni sporazum, činilo se da zapreke učinkovitu nadzoru europskih banaka ne mogu biti veće. Dakle, Europska središnja banka nije dobila opću nadzornu i regulacijsku moć. A sve dok izbijanje financijske krize 2007. i 2008. godine nije naglasilo poveznice između financijskog i fiskalnog zdravlja, nitko to nije smatrao problemom. Danas su se stvari promijenile. Unatoč svemu tome, fiskalna pravila i zajednički bankarski nadzor i dalje se u mnogim skupinama smatraju nezakonitim zadiranjem u suverenost zemalja članica. Konačno, Europska unija izbjegava postati središtem žustrog osporavanja upravo zato što nikada nije dobivala znatan udio ukupne europske proizvodnje (njezin je proračun, u iznosu od tek nešto višem od jedan posto BDP-a Europske unije, u posljednjih 40 godina gotovo nepromijenjen). Odgovornost za politiku i proračun počivala je na zemljama članicama.

Trnoviti američki put 
Delorsova vizija bila je drukčija. U vrijeme predstavljanja njegova izvješća zaključio je da će se proračun Europske unije popeti na oko tri posto BDP-a, istovjetno mirnodopskom udjelu u BDP-u američkog saveznog proračuna tijekom prve faze monetarne unije te države u devetnaestom stoljeću.Nadalje, baš kao u suvremenoj Europi, kada je Alexander Hamilton predložio središnji bankarski sustav u obliku Banke Sjedinjenih Američkih Država uz konsolidaciju državnih dugova Rata za neovisnost u savezni dug, provedba njegova osjetljiva, ali razumna plana nije prošla savršeno. U američkom slučaju načela saveznih financija nisu se usavršila sve do Građanskog rata, a sustav Banke saveznih rezervi ustanovljen je još kasnije, tek 1913.Europljani bi trebali izvući pouku iz iskustava Sjedinjenih Američkih Država te provesti suštinski ispravan i zdrav plan. No, istodobno moraju biti svjesni toga da su politika negodovanja i prepreke neizbježni te da će stoga put od vizije do ostvarenja možda biti dulji od očekivanog.

© Project Syndicate, 2012.

Harold James, profesor je povijesti i međunarodnih odnosa na Princetonu te autor knjige "Stvaranje europske monetarne unije"

Autor: Harold James
13. studeni 2012. u 21:59
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close