Prag, srednja Europa, zlato, kristal i Svarowski gdje god da se okreneš – to je bila moja zbilja prošli tjedan kada sam poslom odletjela u taj zrakoprazni prostor zvan Češka. Ali zaista, koliko možemo reći da se filmova snimilo u Češkoj – 1000, 2000, milijun? Prvi Mission Impossible kad je Tom Cruise još uvijek bio zgodan glumac za uzdisanje a ne ludi scijentolog koji skače po Oprinom kauču; Ivana Orleanska s Milom Jovovich u, kako je sama rekla, ulozi života; XXX sa prezgodnim Vinom Dieselom (bila sam u ‘onom klubu’), Blade, Van Helsing i ostali filmovi vampir/drakula/vukodlak tematike, Alien versus Predator itd, itd. Lokacije kakve postoje samo u snovima ili bajkama (Narnijske kronike), kraljevski dvorci (Kraljević i ja), zastrašujuće priče (Braća Grimm) i nevjerojatna kultura (Kafka) obilježile su moj boravak u Pragu toliko snažno da… No dobro, da ne pretjerujem – Prag je izvrsno mjesto za šoping. Ne biste vjerovali koliko izvrsnih trgovina i dućana ima. Osim neizbježnih high street trgovina poput New Yorkera i H&M-a, nađe se tu i pokoji dizajner pa sam se tako kući vratila s Hugo Boss ogrlicom iz Orange kolekcije, a pohodila sam Atellier Versace kao da je riječ o kakvom marijanskom svetištu (zapravo, kad malo bolje razmislim, negdje iznad nečega što je podsjećalo na oltar, stoje slike Giannija i Donatelle). Cijene nisu toliko ni strašne. Ipak se nalazimo u zemlji Europske Unije koja s većinom zemalja ima sklopljene carinske i i ine sporazume koji omogućuju prosječnom potrošaču poput moi da bude zadovoljen i sretan s kupljenim ulovom. Nažalost, vrijeme brzo leti kada se zabavljaš (čitaj: kada je dan ispunjen poslovnim sastancima) te je stoga bilo poprilično teško otkriti sladostrasne mogućnosti šopinga u opskurnim dućančićima koji prodaju zanimljive stvari domaćih, čeških kreatora. Doduše, ako se prošećete do Naprstkove ulice naći ćete maleni studio njihove najpoznatije kreatorice Denise Nove, koja je pobijedila i na zagrebačkom modnom tjednu. Odjeća je poprilično nosiva ali i skupa što je samo dokaz kako precjenjivanje vlastitih sposobnosti nije slučaj samo kod Hrvata.

Socijalizam was here
U Pragu se međutim ne daje mnogo na odijevanje. Djevojke svih uzrasta i tjelesnih proporcija nose kratke majice ne pazeći pritom na talasanje trbuha ili činjenicu da izgledaju kao čunjevi. Muškarci su međutim još gori: nepočešljani, vječno masne kose i konstantno u rozim košuljama dokazuju kako socijalistička moda još uvijek nije nestala. Izlozi u starom dijelu Praga još uvijek podsjećaju na komunističke izdanke kada je bilo važno zvati se drugom i biti članom Partije, a estetski se dojam stavljao u drugi plan. Roza je strašno popularna boja među muškarcima no nisam sigurna znači li to pobjedu nad tradicionalnim SMB uniformama ili činjenicu da su svi Česi dovoljno muškarci da se ne boje nositi pink. U jednoj koorporaciji svjetske razine roza košulja je dress code tako da imate dojam da se nalazite u slastičarni. Prijeđimo na nešto puno važnije od estetike odijevanja (koji paradoks, znam). Riječ je o kulturi. Pritom ne mislim na tradicionalne muzeje, arhitekturu (koja je zaista impozantna). Mislim na kulturološku različitost populacije koja je tamo puno vidljivija, raznovrsnija i očiglednija nego je slučaj u Lijepoj Našoj.Sve nacionalnosti, zaista mnogo stranaca i činjenica da sam i sama bila stranac pripomogla je mojem zbližavanju s češkom mladeži – premda, kako se poslije ispostavilo, osim poslovnih kontakata, nisam upoznala niti jednog Čeha. Nakon što sam se srela s prijateljicom koju sam dosada znala samo putem e-maila i sms-a, Hrvaticom iz Rijeke koja je nakon završenog studija pronašla posao u Pragu, otišle smo, naravno, na pivo. Vrhunska piva, Pilsner Urqell, Velvet pa čak i točeni Staropramen – sve je bolje kad si na licu mjesta. I jeftino – 15 kuna, runda za troje (ma koliko nedamski zvučalo). U svakom slučaju, sjedeći tamo ona mi je pričala redom: o svom bivšem Izraelcu, najboljem prijatelju Novozelanđaninu, filmskoj grupi u koju se učlanila i čiji su članovi redom Irac, Kanađanka, Tajlanđanin i Britanka. Nakon piva otišli smo na izvrsnu vegetarijansku hranu koju poslužuju do 2 ujutro u najvećem klubu Radost. Čim su čuli da govorimo hrvatski, pridružili su nam se dečki iz Crne Gore, Bosne, Hrvatske i Makedonije. Srba i Slovenaca, kažu, nema previše. Naravno da nismo potrošile ni k(r)une jer smo tu “s našima”, a riječi “bratstvo i jedinstvo”, “tko nas zavadi” i slične vrvjele su kroz razgovor. Crnogorci su se kasnije ponudili da nam pokažu Prag što smo prihvatile i sutradan vidjele sve vidikovce i sve krovove koji nisu uključeni u uobičajeni turistički obilazak. Ne biste vjerovali koliko pivnica postoji i koliko vrsta piva imaju.

Kupus svugdje
S hranom je nešto ipak drugačija priča. Česi naime u sve stavljaju dinstani kupus. Nije da ga ne volim, ali staviti ga baš u svaki sendvič i kobasicu – malo je previše čak i za mene. I dok bi moja mama vjerojatno uživala u mirisu lepinja, kobasica i, naravno, dinstanog kupusa koji se širi iz stotine kioska s hranom na Vaclavskom trgu, meni nakon dva dana taj miris počeo izazivati mučninu. Pa sam završila u McDonaldsu i KFC-u gdje dobijete hamburger i pileća krilca a kupus vam ipak stave posebno. Hrana u restoranima vrlo je jeftina. Ipak, pripazite da ne idete u one striktno turističke pored Karlovog mosta. Tamo će cijena biti puno viša, a hrana slabije kvalitete. Ipak, baš iza mosta postoji neupadljiv restorančić sa najboljom ribom koju sam ikad jela. Pripazite sljedeći put na one male ulaze s desne strane Ulice kraljeva. Ako ste pak u potrazi za dobrom kavom i još boljim kolačima od marcipana preporučujem vam zgodan kafić “Caffe Caffe” točno kraj opere gdje ćete kolač platiti nešto više – ali se isplati. “Kava Kava” je internetski kafić na Narodni Tride gdje ćete i kavu i pivo i internet platiti puno manje a uživati ćete u ugodnom razgovoru studenata svih zemalja. Pripazite samo s internetom i ne nosite svoju UMTS karticu. Cijene su žestoko pa tako ja sad igram kladionicu kako bih otplatila svoj dug.

Odlični sendviči
Let do Praga (i natrag) traje nešto kraće od sata i pol. Međutim, kada se vraćate, pripazite da na aerodrom stignete barem dva sata ranije. Redovi su ogromni jer u isti koš sa Zagrebom trpaju Varšavu i Prištinu. Turbulencije su minorne, češki sendviči u avionu fantastični, a stjuardese jako zgodne. Otkrit ću vam još jednu tajnu – kupnja na aerodromu. U Pragu imate fantastične popuste na parfeme i absint a kod nas možete već po 50 eura kupiti Furla torbicu i Lacoste naprtnjaču. Ukoliko pak želite kupiti neki bolji sat, savjetujem vam da to ipak obavite na ženevskom aerodromu – jeftinije je. Nedavno sam pročitala u jednom svjetski poznatom financijskom časopisu da su nakon brokera i menadžera, ljudi koji zarađuju najviše – upravo glazbenici. Tako je na vrhu ljestvice Madonna (koja je također bila u Pragu) a za njom slijede U2 i Rolling Stonesi. Sve im se više približavaju i glabenici mlade generacije poput svjetski poznatog DJ-a Iana Pooleya koji ove subote gostuje u Bestu. Naravno da ću otići vidjeti u čemu je stvar, jer, budimo realni – opća kultura je opća kultura, a spajanje raznih glazbenih izričaja poput housea, funkyja i komercijalne glazbe – upravo je ono novo, što kažu da pokorava svijet. U glavi mi tako Smetanina Vltava, iščekivanje nekih novih događanja i vjera da je glazba ono što spaja kulture i stvar nova prijateljstva. Ja sam svoja praška prijateljstva našla i želim ih održati. Nadam se kako ću pokoriti staro pravilo – daleko od očiju, daleko od srca.