Dok sjedi u prepunoj čekaonici ljekarne Međunarodnog crvenog polumjeseca u središtu Teherana, dvadesetšestogodišnji Ali ne skida se s mobitela. Nakon što je gotovo šest tjedana tragao za Herceptinom, američkim lijekom protiv karcinoma, inženjer Ali gnjavi prijatelje i rođake koji žive u drugim gradovima da učine sve što mogu da pronađu taj lijek.

Njegova majka čeka kod kuće, ćelava i krhka nakon kemoterapije za karcinom dojke, no Herceptin je nestao iz ljekarna i bolnica u glavnom gradu. "Znači, ljekarna u Qazvinu ima još 20 kutija?", pita Ali. Qazvin je od Teherana udaljen dva sata vožnje. "Molim te kupi koliko god možeš." Pet minuta kasnije stižu loše vijesti: "Više ga nema? Dobro, hvala ti na trudu." Herceptin i druge zapadnjačke lijekove u Iranu je sve teže nabaviti zbog sankcija kojima je cilj Iran navesti da prestane obogaćivati uran, element koji se, prema navodima Sjedinjenih Američkih Država, koristi za razvoj programa nuklearnog naoružanja. Iranski liječnici, pacijenti i državni dužnosnici kažu da je zabrana financijskih transakcija toliko učinkovita da se u Iran više ne izvoze ni lijekovi i druge nužne potrepštine koje su iz humanitarnih razloga izuzete iz sankcija. Zbog trgovinskih mjera došlo je do manjka uvozne robe te smanjenja vrijednosti domaće valute riala. Iranski dužnosnici procjenjuju da je zbog nedostataka ugroženo oko šest milijuna pacijenata, a većina ih boluje od karcinoma.

Noćna je mora za Alija i njegovu obitelj započela prije osam mjeseci, kad je njegova majka, pedesetšestogodišnja domaćica, u desnoj dojci napipala bolnu kvržicu. Liječnik joj je dijagnosticirano agresivan oblik karcinoma dojke. Njezina se obitelj zaklela da će joj pomoći da pobijedi bolest, no nisu ni sanjali da će se morati tako boriti za lijek. Ali, koji se ne želi predstaviti prezimenom, kaže da im je majčina bolest svima teško pala. Treba joj, kaže, još 14 terapija Herceptina, a umjesto da energiju ulaže u nadu da će pobijediti karcinom, proždire ga briga da neće naći lijek koji joj je potreban. "Moja majka, mi i drugi pacijenti žrtve smo ove političke bitke", kaže. "Ne možemo utjecati na nuklearnu politiku." Iranska vlada i privatni poslodavci osigurali su većinu stanovništva i plaćaju do 90 posto troškova liječenja i lijekova. Zdravstveni su standardi visoki u usporedbi s većinom susjednih zemalja, a većina oboljelih od posebnih bolesti uspije se liječiti. Sedamdesetdvogodišnja Kokan Tashakori iz kuće je izašla u pola sedam ujutro kako bi stigla u ljekarnu, da bude prva na redu za lijek Paclitaxel za karcinom mjehura. Ova je bivša medicinska sestra tri dana zaredom dolazila u ljekarnu, ali novi lijekovi nisu stigli. Dok je čekala, razgovarala je s pedesettrogodišnjom Soroud Qazi iz grada Araka na zapadu zemlje, čija rođakinja trenutno prima kemoterapiju.

"Nemojte gubiti nadu", rekla joj je Kokan. "Ali gotovo sam je potpuno izgubila", odgovorila je Soroud, dodavši da su se njezini rođaci strašno razočarali kad im je javila da lijeka nema. "Bog će nas spasiti", rekla je Kokan. "Ovo je potpuno pogrešno", komentira sankcije Kokan Tashakori. "Obje su vlade za to krive i neka riješe te probleme." Predsjednik Obama kaže da bi Iranci za to trebali okriviti svoj državni vrh. Vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamnei, smatra da će jedino otporom prema Zapadu izvojevati pobjedu. Iako sankcije koje su uveli SAD i Europska unija imaju iznimke za lijekove, medicinsku opremu i hranu, tvrtke koje takvu robu žele prodavati Iranu moraju ishoditi posebnu dozvolu Ureda za kontrolu inozemne imovine pri Ministarstvu financija. No upućeni kažu da postoji veći problem, a to je korupcija. Nakon sedam godina masovnog uvoza Iran je postao ovisan o stranim dobavljačima te se ondje razvila određena skupina predatorskih dužnosnika koji imaju koristi od poslova s uvozom. Jedan iranski proizvođač ključnog lijeka za borbu protiv karcinoma, koji je htio ostati anoniman, kaže da je bio spreman za proizvodnju, "no pokazalo se da je rođak dužnosnika Ministarstva zdravstva koji je bio zadužen za odobrenje našeg proizvoda uvozio velike količine lijekova iz Europe prije sankcija", kaže. "Strašno je koliko su ti ljudi sebični", kaže. Čak i kad se zalihe prazne "ne žele nam izdati dozvolu da proizvodimo u Iranu."

Thomas Erdbrink