Kad ti uspije jednom, to je samo pobjeda. Kad ti uspije dvaput, to je već novi smjer. Koalicija koju je Barack Obama okupio kako bi pobijedio na predsjedničkim izborima 2008. djelovala je poput nove demokratske većine kojoj su se optimistični liberali nadali još od devedesetih.

Bila je to gubitnička koalicija pokojnog Georgea McGoverna iz 1972., koja je tada konačno sazrela: mladi glasači, neoženjeni, Afroamerikanci, Hispanoamerikanci, liberalni profesionalci i dovoljno stare radničke baze da se održi Pojas hrđe. No 2008. godina označila je i jedinstven politički trenutak kad je nepopularnost Georgea W. Busha potvrđena financijskim kolapsom te kad je mogućnost odabira prvog crnog predsjednika raspalila maštu naroda. Mogli smo, stoga, Obaminu većinu izborenu 2008. godine promatrati više kao slučajnost nego kao moć promjene ili kao nešto krhko što bi se lako moglo uništiti lošim odlukama i nepovoljnim razvojem situacije. Tijekom predsjednikova prvog mandata bilo je i loših odluka i nepovoljnih situacija. Obamina je Bijela kuća podcijenila recesiju, zaletjela se sa zakonom o zdravstvenoj skrbi i nije isposlovala zakon o trgovini stakleničkih plinova. Republikanska stranka, koja se umrtvila, uspjela se vratiti među žive i u mnogim je situacijama tijekom ovogodišnje kampanje politička pobjeda Obamine većinske koalicije bila na klimavim nogama.

Obamina je koalicija i sama bila u osjetljivu položaju. Tako sam smatrao na početku kampanje, sredinom listopada kad sam pomislio da bi Mitt Romney mogao osvojiti izbore, a smatram tako i sada kad je predsjednik izborio neznatnu većinu ukupnih glasova te vrlo čvrstu većinu elektorskih glasova. No pouka ovih izbora jest da je Obamina koalicija bila osjetljiva tek u odnosu na Republikansku stranku koja je Obamu shvaćala ozbiljnim protukandidatom, koja je shvatila kako se njegova većina gradi, zašto su joj glasači pristupili i zašto se raspala konzervativna većina Reaganova i Bushova doba. To republikanci nisu uspjeli shvatiti. Za njihov je neuspjeh dijelom zaslužan Mitt Romney, koji se uglavnom ponašao kao prosječan republikanac umjesto da pokaže snagu i ideje koje su potrebne da stranku uvede u novo doba. No Romneyjev je posljednji mjesec kampanje bio gotovo besprijekoran. Njegove su debate bile najuspješnije debate republikanskog kandidata od Reaganova doba, a u povijest će se upisati kao jedan od rijetkih gubitnika izazivača koji su u posljednjim anketama ostvarivali prednost. Porazila ga je činjenica što njegova stranka zapravo ne želi promjene i smatra da bi retorika i stavovi iz 1980. i 1984. mogli pobijediti i 2012. Taj se stav očitovao u sigurnosti s kojom su mnogi konzervativci ustrajali u tome da je Obamina administracija konfliktna i katastrofalna te u uvjerenju da bi više glasova osvojili da konzervativci više naglase razliku između ljevice i desnice.

Bilo je zapanjujuće mnogo analitičara koji su tvrdili da će Romney pobijediti s velikomm razlikom i osvojiti države u kojima republikanci nisu na vlasti još od vremena predsjednika Reagana. No čak su i manje zaneseni konzervativci spremno prihvatili izborne modele koji su precijenili republikansku bazu i podcijenili sve veću demografsku prednost demokrata. Ti su modeli pogriješili što se tiče 2012., a pogriješit će i u 2016. i 2020. Republikanci se mogu utješiti time što su se približili Obami prema ukupnom broju glasova. Mogu se radovati povoljnoj situaciji u Senatu 2014, a u Predstavničkom domu i dalje drže većinu. No izborni rezultati potvrđuju da se politika tijekom Obamina prvog mandata više okrenula ulijevo. Baš kao i tijekom osamdesetih, kad je unatoč demokratskoj većinu u Predstavničkom domu vladao Reaganov republikanizam, naša era pripada Obaminim demokratima iako je John Boehner čelni čovjek u Domu predstavnika. Ta era neće zauvijek trajati, možda ni sljedeće četiri godine. No da bi se to dogodilo, konzervativci se moraju suočiti sa stvarnošću – Reaganovo je doba službeno gotovo, a Obamina većina jedina je većina koju imamo.

Ross Douthat