Onamo sam išao kao konzultant i glasnogovornik i pomagao mu u pregovorima s dužnosnicima i političarima iz zaljevskih zemalja. Na tim sam sastancima shvatio da se sirijsko gospodarstvo održava uglavnom zahvaljujući državi te s ciljem da se imovina Sirije i Irana zadrži u rukama zatvorenog kruha. Kad je na vlast došao Bashar al-Assad, bio je u dovoljnoj mjeri državnik da zna kako njegov režim treba više od potpore Alavita, koji čine tek 12 posto od ukupno 21 milijuna stanovnika. Kako bi stvorio iluziju legitimnosti, u vladu je imenovao neke Sunite i pripadnike drugih manjina te dio gospodarskih beneficija ustupio poslovnom sloju u Damasku i Aleppu. Kad je liberalizirao neke dijelove gospodarstva, Assad je privukao snažnu potporu poslovnog sektora. No većinu poslovnih dogovora morao je odobriti sirijski ministar gospodarstva i trgovine. Ako bi on smatrao da neka tvrtka konkurira državi, pred nju bi postavio toliko prepreka da bi bankrotirala ili bi je, ako bi riječ bila o stranoj tvrtki, otjerao iz zemlje.