U sklopu godišnje ekonomske konferencije koja se u petak održala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu profesor Boris Cota, inače redoviti profesor tog fakulteta na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj, održao je jedno vrlo zanimljivo predavanje čija je glavna tema bila konkurentnost Hrvatske i njenog gospodarstva.

Kriza konkuretnosti u Europi je je top tema, prvenstveno u zemljama sa periferije eurozone, a slični uvjeti vrijede i za Hrvatsku, kazao je profesor Cota na početku svog predavanja. Tržištem vladaju brojne zablude, a jedna od njih je ta da se smanjenjem jediničnih troškova rada može povećati konkurentnost zemlje, istaknuo je Cota te dodao kako se ta činjenica odnosi na zemlje južne Europe, kao što je Grčka koja je napravila upravo taj nimalo lagan korak. No vrlo je upitan ekonomski učinak provođenja takvih mjera, a ne smiju se zanemariti ni pojedinačni uvjeti prisutni u određenim zemljama. Zemlje Europske unije uglavnom proizvode iste ili vrlo slične proizvode, istaknuo je Cota, a ako će neke zemlje smanjiti troškove rada postavlja se pitanje kamo to vodi i gdje je kraj? Koliko treba spustiti cijenu rada da bi proizvod postao konkurentan, gdje je granica, pita se Cota.

U Hrvatskoj su jedinični troškovi rada u razdoblju od 2006. do 2011. ubrzano rasli, napominje, a slična je situacija bila i u Španjolskoj i Italiji. Deficiti tekućih računa u zemljama južne Europe posljedica su rasta uvoza, a ne porasta troškova rada. Saldo tekućih računa u zemljama eurozone koreliran je sa uvozom i troškovima rada zajedno, istaknuo je profesor te napomenuo kako postoji problem metodološke prirode. Naime, mjerenje jediničnih troškova rada nije dobro jer se prilikom obračuna u obzir ne uzimaju fizički pokazatelji što tu mjeru čini manjkavom i neučinkovitom.

Na tržištu postoje brojne zablude i paradoksi, primjerice često se prilikom usporedbe određenih pokazatelja u obzir uzima Njemačka što je besmisleno jer je njemačka košarica izvoznih dobara potpuno drugačija od košarice zemalja južne Europe, kazao je Cota. Stoga je Njemačka, kao takva, besmislena usporedba, razlike su enormne jer je njihova košarica izvoznih dobara puno složenija u smislu sofisticiranijih i tehnološki kompleksnijih proizvoda, za razliku od zemalja južne Europe.

Izvori slabe konkurentosti ne leže u troškovima rada već u tipovima proizvoda koje zemlje južne Europe izvoze, smatra Cota. Te zemlje izvoze uglavnom manje složene proizvode kakve proizvode i većina drugih zemalja što pak nepovoljno utječe na njihovu konkurentnost na inozemnom tržištu te im smanjuje komparativne prednosti. Moglo bi se reći da su, na neki način, te zemlje zbog toga 'zarobljene' sa svojim proizvodima.
Smanjivanje nominalnih plaća u manje razvijenim zemljama neće riješiti problem, već će smanjiti potražnju i izazvati političke probleme. Kao moguće rješenje, Cota predlaže povećanje plaća u razvijenim zemljama jer će to izazvati inflaciju.

Kako bi povećale svoju konkurentnost, zemlje južne Europe trebale bi unaprijediti svoju košaricu izvoznih dobara i pritom se ugledati na Njemačku i ostale razvijene zemlje, a ne na Kinu, kaže Cota. Treba napraviti proizvod koji je specifičan i cjenovno manje osjetljiv kako bi se ostvarila komparativna prednost. Kao primjer složenog proizvoda u Hrvatskoj navodi brod, a mi uništavamo vlastitu brodogradnju, što je tragično.
Dakle, Cota zaključuje kako je zabluda da troškovima rada možemo utjecati na konkurentnost u manje razvijenim zemljama. Istaknuo je i kako nije toliko važno tko razvija i proizvodi proizvod, odnosno da li se radi o domaćem ili pak stranom poduzeću, već je važnije tko ima iskustvo i znanje da bi mogao razviti složeniji proizvod kojim će se onda posljedično djelovati i na konkurentnost neke zemlje.

Kao odličan pristup opet navodi Njemačku čija je strategija takva da kad uzmu određeno tržište onda se dugoročno usmjere na njega u nastojanju da brendiraju proizvod tog tržišta.

Indeks ekonomske složenosti vrlo je važan pokazatelj, a ukazuje na znanje utjelovljeno u nekom proizvodu, što određuje i samu kompleksnost određenog proizvoda. Što je taj indeks viši, veća je i snaga izvoznog sektora određene zemlje.  Dok je brod složen proizvod, kao primjer jednostavnih proizvoda Cota navodi sir i čokoladu. Hrvatska, kaže, pripada skupini zemalja sa manje složenim proizvodima, a taj nezavidni položaj dijelimo sa zemljama kao što su Rumunjska, Bugarska te BiH.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Povećanje ekonomske složenosti u dugom roku dovodi do povećanja stope gospodarskog rasta pa se stoga može zaključiti kako je ona pokretač ekonomskog prosperiteta neke zemlje. Hrvatska bi po tom pitanju svoje uzore trebala tražiti u zemljama kao što su Njemačka, Austrija i Finska, a ne Kina.  Cota napominje kako se moramo maknuti od ustaljenih obrazaca i javnih rasprava o učincima monetarne i fiskalne politike.

Smatra kako se izvoz ne može povećati u kratkom roku i potrebno je određeno vrijeme da bi se vidjeli efekti inozemnih investicija. Kratko se dotaknuo i problema obrazovnog sustava te napomenuo kako nema smisla obrazovati kadrove za ona zanimanja koja u budućnosti neće postojati. Što će nam, primjerice, fakultet brodogradnje ako uništavamo tu granu, pita se profesor te dodaje kako je uništavanje hrvatske brodograditeljske industrije jedna velika katastrofa i tragedija, a gradnja apartmana i traženje spasa u turizmu ne vidi kao efikasno rješenje. Ističe kako bi bilo potrebno povezati obrazovne institucije sa pojedinim granama industrije kako bi se povezale teorija i praksa.

No uzalud ekonomisti govore kad je konačna moć odluke na političarima, žali se Cota. Prosječnom pak je političaru potreban pritisak obrazovane i snažne javnosti kako bi doista nešto napravio. Daje primjer lokalnih političara koji rade što god hoće jer ih uopće nitko ne kontrolira i nemaju nikakvih pritisaka od strane javnosti. U javnosti se mogu čuti svakakvi prijedlozi i ideje, a postoje ljudi koje govore kako će u roku od godinu dana riješiti problem nezaposlenosti, što je apsolutna besmislica, ističe ovaj profesor makroekonomije. U uvjetima neznanja i slabo razvijene tehnologije kao jedino rješenje nameće se tzv. copy-paste strategija od najrazvijenijih zemalja i druge nema, kaže. Zaključuje kako su pred nama brojna pitanja i brojni odgovori, a zarobljeni smo u začaranom krugu problema.

"Optimizma u kratkom roku nema, a Hrvatska će još jedno dulje vrijeme živjeti u uvjetima visokih stopa nezaposlenosti i to nije pesimizam, već stvarno stanje naše zemlje", zaključio je Cota svoje predavanje.