Američka Komisija za burze i vrijednosnice (SEC) nedavno je odbacila prijedlog pravila za povećanje sigurnosti na tržištima novca tijekom financijske krize, što je izazvalo zgražanje promatrača i nadzornih tijela. S obzirom na to da novčani fondovi mogu ozbiljno zaprijetiti globalnom financijskom sustavu, kao što je pokazala njihova destabilizirajuća uloga u financijskoj krizi 2008. godine, nije teško vidjeti zašto su zabrinuti.Novčani fondovi uzimaju višak gotovine od ulagača i njome kupuju kratkoročne zadužnice od tvrtki, banaka i drugih financijskih institucija. Oponašaju bankovne račune tako što ulagačima omogućuju da ispisuju čekove te obećavaju da vrijednost njihove investicije neće pasti.Ove godine "prvorazredni" su američki novčani fondovi, koji kupuju dug banaka i tvrtki, vrijedili gotovo 1,5 bilijuna dolara. Novac koji protječe kroz te fondove završio je u veliku broju najvećih svjetskih banaka, ne samo u standardnim američkim sumnjvcima (JP Morgan Chase, Bank of America i Citi), nego i u velikim europskim i japanskim bankama kao što su Barclays, Deutsche Bank, Bank of Tokyo, Sumitomo, Credit Suisse i ING. Samo je tih šest međunarodnih banaka činilo 20 posto vrijednosti prvorazrednih novčanih fondova.

Poučak Lehman Brothersa

Kako funkcioniraju fondovi na tržištu novca? Ulagač kupi udio od 1 dolara u fondu XYZ, koji vrijednost svakog udjela održava na 1 dolaru te ulagač stoga vjeruje da je novac – koji je uložen u sigurnu imovinu, za koju vlada ne jamči uvijek – u depozitima. Čak i ako vrijednost te skupne imovine padne, menadžeri fonda vrijednost svakog udjela održavaju na 1 dolaru tako što zaokruže stvarnu vrijednost fonda na veću cifru. Ako su gubici fonda dovoljno veliki da se zaokruživanjem ne može ostvariti stabilna vrijednost od jednog dolara, fond potom "razbija dolar". To se dogodilo kad je došlo do propasti Lehman Brothersa 2008. godine. Reserve Fund, tada stabilni novčani fond, koji je od Lehmana imao previše nenaplaćenih zadužnica, nije uspio zadržati vrijednost. Morao je razbiti dolar. Svi su novčani fondovi tada postali sumnjivi, a mnogi su ulagači pobjegli, povukavši trećinu bilijuna dolara u samo tjedan dana. Kako većinu imovine novčanih fondova čine zadužnice iz najvećih banaka na svijetu, povlačenje sredstava dodatno je potreslo ionako poljuljan globalni bankarski sustav. Savezne rezerve pokušale su smiriti sve veću paniku i stabilizirati američki i međunarodni bankovni sustav, pa su smjesta zajamčile vrijednost svih novčanih fondova.Prijedlozi koje je Američka komisija za burze i vrijednosnice odbila bili su namijenjeni jačanju novčanih fondova tako što bi svaki fond zadržao kapitalne rezerve ili dopustio promjene vrijednosti (bez zaokruživanja) kako bi odrazio stvarni, temeljni rizik. Prema prijedlogu, novčani fondovi zadržali bi djelić otplate, pa bi ulagači preuzeli dio rizika da fondovi možda neće imati potpunu transakcijsku likvidnost ako njihova ulaganja oslabe. Većina članova SEC-a odbila je prijedloge nakon snažna lobiranja fondovske industrije.

Da novčani fondovi moraju održavati kapitalne rezerve, tvrdili su predstavnici industrije, smanjio bi se prinos ulagačima, a i zarada industrije. Da privatni ulagači vide da vrijednost novčanih fondova pada u odnosu na ono što su uložili i da znaju da ne bi odmah mogli dobiti sav novac natrag, fondovi ne bi bili toliko privlačni. Ulagači bi višak gotovine pohranili drugdje, primjerice u bankama. Banke su dužne održavati rezerve, čuvati kapital te plaćati osiguranje depozita kako bi poštovali depozitarne obveze. Može se pretpostaviti da se fondovska industrija prepala da bi pravila SEC-a klijente navela da više novca preusmjeravaju prema bankama. Zbog inertnosti Komisije novčani fondovi i dalje će poslovati izvan domašaja bankovnih pravila o kapitalu i rezervama iako ih ulagači smatraju bankovnim računima. No, za razliku od banaka, oni vladi ne plaćaju da osiguraju svoje ulagače. Ipak, kriza 2008. godine pokazala je da će vlada poduprijeti novčane fondove kad zagusti. Odbijanje prijedloga, stoga, dobra je politika: treba povećati sigurnost novčanih fondova putem kapitalnih zahtjeva i ograničenja likvidnosti jer već de facto  dobivaju vladino jamstvo. Zbog svoje stabilne vrijednosti ulagačima se čine sigurniji nego što su u odnosu na svjetski financijski sustav.

Moć udruženog lobiranja

Komisija je odbijanjem prijedloga pokazala moć udruženog lobiranja te da su koncentrirani interesi često bitniji od raspršene koristi. Interesne skupine obično lobiraju u Kongresu, laskajući i dajući doprinose za kampanju te omogućujući druge oblike potpore. No, obični građani to ne primijete dokle god to pitanje ne privuče pozornost šire javnosti. Obično nitko ne lobira za drugu stranu problema. Moglo bi se pomisliti da će se banke usprotiviti lobiranju fondovske industrije jer će prisiljavanje novčanih fondova da plaćaju više sustavne troškove vjerojatno dovesti do širenja fondova koji se izravno ulijevaju u banke. No, dotok putem novčanih fondova nije toliko loš za banke jer dobivaju gotovinu, a da pritom ne moraju osigurati rezerve ili plaćati osiguranje depozita. Nekim bankama čak odgovara dotok izravnih depozita.Fondovska industrija stoga ima nadzorna tijela samo za sebe. Njihovi su lobisti članovima Komisije rekli da postojeća pravila već maksimalno omogućuju sigurnost, da privatni ulagači žele stabilnu vrijednost novčanih fondova, da bi promjene naštetile svim ulagačima te da novi zakon Dodd-Frank o financijskim reformama remeti sposobnost nadzornih tijela da sljedeći put spasi novčane fondove. Druga nadzorna tijela sve su samo pratila, baš kao i akademici i novinari, pa su nadzorna tijela danas prisiljena preuzeti Komisijina pravila o sigurnosti tržišta novca ili je ponovno natjerati na djelovanje. Kako nitko nema izravna financijskog interesa u alternativnom rješenju, prvotna odluka komisije bila je predvidiva i loša.

© Project Syndicate, 2012.

Mark Roe, profesor je na Pravnom fakultetu Sveučilišta Harvard

Amadria Park Šibenik

Danci otkrili formulu za odlične poslovne ideje

Bez stresa

Predstavljamo najbolje digitalno rješenje za inventuru bez stresa