Kada jednom tjednom odlazi u kupovinu u središte Pyongyanga, prijestolnicu Sjeverne Koreje, 52-godišnja poljoprivrednica koja se predstavila kao gospođa Kim pokušava ne obraćati pozornost na posvuda prisutne znake blagostanja – novo izgrađene stambene zgrade, sve brojnije mercedese koji hitaju nekad praznim bulevarima, lijepo odjevene mlade žene.

Nikada nije posjetila Narodno zabavište Rungna, lunapark u kojemu djeca društvene elite vriskaju od užitka dok se spuštaju niz vodeni tobogan. "Zašto bih marila za odjeću državnih službenika i njihove djece kad ne mogu prehraniti vlastitu obitelj?", odsječno pita i sjeća se kronične pothranjenosti zbog koje su joj oboljela dva sina, a koja je odnijela nekoliko života u obiteljima njezinih još siromašnijih susjeda. U deset mjeseci koliko je Kim Jong-un na čelu ove očajnički siromašne države, a nakon smrti svojega oca autokrata, Sjeverna Koreja, ili barem njezina prijestolnica, sve više nalikuje na društvo koje funkcionira, tvrde diplomati, humanitarne skupine i akademici koji su je nedavno posjetili. No u rijetkim intervjuima doznaje se da građani ne osjećaju nikakav napredak ni poboljšanje životnih uvjeta. Zapravo, tvrde stanovnici Sjeverne Koreje, život im je još teži, unatoč mučnim obećanjima Kim Jong-una o tome kako će unaprijediti životni standard, a zbog kojih su se inozemni promatrači ponadali da će ova država ublažiti svoju gospodarski pogubnu opsesiju vojskom i započeti provoditi tržišne reforme. 

Cijene hrane popele su se u neviđene visine kao posljedica suše i prkosnog lansiranja rakete u travnju, zbog čega je prestala dolaziti pomoć u hrani iz Amerike. Organizacije za razvoj djelomično okrivljavaju i tržišne špekulatore koji gomilaju zalihe. Cijena riže se od početka ljeta udvostručila, a kronična nestašica goriva, električne energije i sirovina onemogućuje rad većini tvornica, zbog čega su milijuni osoba bez posla. "Ljudi su se nadali da će nam Kim Jongun poboljšati životni standard, no zasad su razočarani", kaže 50-godišnja gospođa pod pseudonimom Park, koja nam također nije htjela otkriti pravo ime iz straha od odmazde po povratku kući. Članica vladajuće Radničke stranke iz jednog većeg grada, gospođa Park kaže da na tržnici prodaje kukuruzna peciva ne bi li prehranila obitelj, ali se žali na pregladnjelu djecu koja joj kradu robu. Priča i kako svakodnevno prolazi pored beživotnih tijela onih koji su bili preslabi za krađu. "Dala bih im hrane da je imam", kaže i posramljeno odvraća pogled u stranu.Ono što je neupitno jest da je predsjednik Kim odlučio preuzeti novi stil vladavine, što je vidljivo po tome što je ženama dopustio da se odijevaju zapadnjački te po prekidu s tradicijom kada je priznao neuspjeh poslije javno popraćenog lansiranja rakete koje se izjalovilo.

Ono što nije toliko očigledno je hoće li dopustiti daljnje gospodarske reforme za koje tvrdi da ih već provodi. Među tim promjenama je pilot projekt za koje skupine prebjega iz Sjeverne Koreje tvrde da je započeo prošloga proljeća, a čiji je cilj omogućiti poljoprivrednicima da zadrže 30 posto usjeva. Vlada je također navodno pokrenula program gostujućih radnika s ciljem omogućavanja tisućama osoba da zarade plaću u stranoj valuti u i oko kineskog Dandonga, rastućeg grada koji mami gladne Korejce preko rijeke Yalu svojim neonski osvijetljenim restoranima.Zbog pojačanih snaga sigurnosti s obje strane granice ilegalni prelazak u Kinu je otežan, a aktivisti koji pomažu ljudima u bijegu iz Sjeverne Koreje navode kako je broj takvih osoba sve manji zbog detaljnih pregleda kineske policije i žustre borbe protiv sjevernokorejskih krijumčara. Rijetki sretnici koji dospiju do Dandonga zapanjeni su onime što ih ondje dočeka – ulice prepune automobila, topla voda, sloboda govora bez ikakvog straha. No uglavnom ih zaprepasti obilje i raskoš jeftine hrane.

Andrew Jacobs; Su-Hyun Lee pridonio izvještaju iz Seula