Kada je potkraj srpnja predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi najavio da će ta ustanova "poduzeti sve što je potrebno" da spriječi takozvani rizik denominacije (prijetnju da će neke zemlje biti prisiljene odreći se eura i ponovno uvesti vlastite valute), vrijednost državnih obveznica Španjolske i Italije smjesta je pala. A onda je početkom rujna Vijeće guvernera Europske središnje banke provelo Draghijevo obećanje u djelo i tako smirilo tržište.Činilo se da kriza počinje jenjati i da se stvari okreću u suprotnom smjeru, osobito nakon što je njemački ustavni sud proglasio valjanim Europski stabilizacijski mehanizam, to jest europski fond za spas. Unatoč tome što je Europska središnja banka uvjetovala dodjelu sredstava korisnicama tog "potencijalno neograničenog" otkupa obveznica, financijska tržišta diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država upriličila su pravo slavlje.Čini se, međutim, da je euforija bila kratka vijeka. Prinosi na obveznice talijanske i španjolske vlade ponovno rastu, a raspoloženje kapitalnih investitora sve je tmurnije. Dakle, što je pošlo po zlu?

Nužnost bankarske unije

Kada sam u kolovozu pozdravio snažni nastup Marija Draghija, ustvrdio sam i kako bi novi program "izravnih monetarnih transakcija" Europske središnje banke trebao biti popraćen napretkom prema integriranijoj eurozoni s fiskalnim autoritetom, bankarskom unijom i određenom vrstom zajedničkih dugovanja. Tvrdio sam da bi uspjeh tog programa označio početak velike promjene u makroekonomskoj političkoj mješavini diljem eurozone.Postignut je određeni napredak, premda vrlo spor, prema sporazumu o institucionalnoj arhitekturi integriranije eurozone. Nužnost bankarske unije sada je općenito bolje prihvaćena, a i pokrenuta su nastojanja nadopunjavanja europskog proračuna sredstvima koja bi se mogla iskoristiti uvjetovanim mjerama ili projektima, kao nadopuna sredstvima iz Europskoga stabilizacijskog mehanizma. (No, Njemačka i njezini saveznici s europskoga sjevera ustrajni su u tvrdnjama kako bi to trebala biti alternativa, a ne nadopuna svojevrsnom obliku zajedničkog jamstva dugovanja.)

Dakle, Europski stabilizacijski mehanizam, uz potporu Europske središnje banke, mogao bi postati europska inačica Međunarodnoga monetarnog fonda, a nova bi sredstva u europskom proračunu, uz potporu Europske investicijske banke, mogla postati europska inačica Svjetske banke. Za sve to potrebno je puno vremena, ali stvari se već polako kreću u tom smjeru. Jedino područje na kojemu nema gotovo nikakva napretka preinaka je makroekonomske političke mješavine. Dominantna strategija u Europi i dalje je prisilna interna devalvacija južnih članica, a prekomjerna štednja uzrokuje znatnu deflaciju kako plaća, tako i cijena. Iako se time postiže kakva-takva interna devalvacija, ona istodobno uzrokuje toliko gospodarskih i društvenih nerazmjera, a time u sve većoj mjeri i političkih nemira, da reakcija s opskrbnog kraja lanca jednostavno izostaje, unatoč popratnim strukturnim reformama.

Njemački višak ispred kineskog

Ta deflacijska spirala, osobito u Grčkoj i Španjolskoj, prouzročila je tako veliko i naglo stezanje proizvodnosti da daljnji rezovi potrošnje i povećanja poreznih stopa nimalo ne pridonose smanjenju proračunskoga deficita i javnog duga u odnosu na BDP, dok omiljeno europsko rješenje u obliku dodatne štednje samo rezultira bržim povlačenjem fiskalnih ciljeva. Kao posljedica toga, tržišta su ponovno počela mjeriti BDP uzimajući u obzir vjerojatnost vraćanja na staru valutu, zbog čega se omjer dugova doima puno gorim negoli kada ga se razmatra u okvirima neupitna nastavka članstva u eurozoni.Dok se sve to odvija na europskom jugu, većina sjevernih zemalja bilježi višak po tekućem računu. Njemački višak od 215 milijardi eura danas je veći od kineskog te najveći na svijetu u apsolutnom pogledu. Uz viškove Austrije, Nizozemske te većine sjevernih europskih zemalja koje nisu članice eurozone (Švicarsku, Švedsku, Dansku i Norvešku), sjeverna Europa tako je u posljednjih 12 mjeseci skupila višak po tekućem računu od 511 milijardi eura. A to je više od najvišega kineskog viška u povijesti, što je istodobno pomalo strašno jer oduzima neto potražnju ostatku europskoga i svjetskoga gospodarstva.Nametanje pretjerane štednje južnim europskim državama uz istodobno ograničenje izvoza podrivanjem realne potražnje na sjeveru je kao da ste pacijentu dali preveliku dozu lijeka, ali mu uskratili kisik. Politički i ekonomski uspjeh prijeko potrebnih strukturalnih reformi u južnoj Europi zahtijeva točnu dozu i dobar odabir trenutka za davanje proračunskog lijeka i obilnu potražnju na sjeveru. Sjeverne države, pak, tvrde da bi dopuštanjem daljnjeg rasta plaća i poticanjem domaće potražnje negativno utjecale na vlastitu konkurentnost i trgovinski višak.

Dati priliku reformama

No, to je znak da ne shvaćaju poantu: države koje ostvaruju višak ne smiju pridonositi globalnom i regionalnom rebalansu ništa manje od zemalja koje bilježe deficit jer svjetsko gospodarstvo ne može proizvode i usluge izvoziti u svemir. Upravo se taj argument neprestano naglašavao svaki put kada bi kineski višak bio proglašen prekomjernim, ali svi ga zanemaruju sada, kada je u pitanju sjeverna Europa. Nastave li konzervativni političari i ekonomisti s europskog sjevera ustrajati na provedbi pogrešne opće makroekonomske mješavine mjera u Europi, mogli bi prouzročiti kraj eurozone, a s njim i kraj europskoga projekta mira i integracije koji postoji već desetljećima. Nisam protiv potrebe za žustrim strukturnim reformama i reformama koje će pospješiti konkurentnost zemalja s europskoga juga, već za to da se tim reformama pruži prilika za uspjeh.

Kad povijest postane pametna

Šibenik napravio iskorak: Tvrđave postaju “pametni” ekosustavi

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard

© Project Syndicate, 2012.

Kemal DerviŞ, bivši turski ministar gospodarstva i dužnosnik Programa Ujedinjenih naroda za razvoj te potpredsjednik Svjetske banke, potpredsjednik organizacije Brookings Institution