Tijekom posljednjih tjedana 2008. godine netom je izabrani predsjednik Obama sa svojim timom gospodarskih savjetnika pokušao procijeniti u kakvom je stanju gospodarstvo analizirajući istraživanje koje su proveli ekonomisti Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff.

Ekonomisti su, naime, tvrdili da su financijske krize koje vode do pada gospodarstva dulje i dublje od drugih recesija. Tvorci politike koji su se borili protiv krize pogriješili su kad su pomislili da njihova kriza neće biti tako strašna kao prethodne. Reinhart i Rogoff svoju su knjigu ironično su nazvali "This Time is Different" (Ovaj put je drugačije). Obamini su savjetnici rekli da im je povijest poznata te da će učiniti sve da je ne ponove. Međutim, ponovili su je. Nakon što su 2009. godine uspješno spriječili novu depresiju, posljednje su tri godine podcijenili slabost gospodarstva. Do kraja 2008. godine dužnosnici su govorili o depresiji, no padu gospodarske djelatnosti nisu pristupili kao potpuno drukčijemu od velike, razmjerno kratke recesije. Obama i njegovi savjetnici ispravno su smatrali da uz pomoć Saveznih rezervi pružaju agresivniju reakciju nego što su to vlade činile tijekom prethodnih kriza. Savezne su rezerve počele izdavati gomile količine novca. Obamina je administracija tražila poticaje, a uz pomoć Saveznih rezervi banke je izložila uspješnim testovima. Ekonomski pokazatelji upućuju na to da su njihove mjere ostvarile značajan utjecaj.Do proljeća 2009. godine, upravo kad su mjere počele djelovati, gospodarstvo se stabiliziralo.

Taj je uspjeh nosio sjeme budućih neuspjeha. Znajući kakve se mjere spremaju krajem 2008., Obama i njegovi gospodarski savjetnici odlučili su da razorni uzorak financijskih kriza nije izravno bitan. "Na neki su način upali u zamku misleći da će ovaj put uistinu biti drukčije", kaže jedan bivši dužnosnik Bijele kuće. Čak i sad Obamin tim ponekad izjavi da slab oporavak gospodarstva nema veze s financijskom krizom. Neki problemi, poput rasta cijena nafte, stvarno nemaju veze s tim, ali mnogi drugi, poput problema u Europi te i dalje niske potrošnje u Sjedinjenim Američkim Državama, itekako imaju veze. Zamislite da je tim za rješavanje krize dopustio mogućnost produljenog pada gospodarstva. Administracija bi u tom slučaju tražila svaki način za povećanje gospodarskih aktivnosti, a ti su načini postojali. Nakon što je došao na vlast, Obama je odmah mogao imenovati nove članove Uprave Saveznih rezervi, a ne ostaviti dva mjesta prazna. Uprava se, kako danas znamo, 2010. i 2011. godine pogrešno priklonila mišljenju da je inflacija veći problem od nezaposlenosti. Dva dodatna člana mogla su promijeniti tijek rasprave i promijeniti stav Saveznih rezervi. Nakon što su ove godine ta mjesta konačno popunjena, Savezne su rezerve krenule u daljnje akcije.

Administracija je mogla dodati nove odredbe zakonu o poticajima koje bi ovisile o stanju gospodarstva. Dokle god je rast radnih mjesta ispod određenog cilja, savezna bi pomoć državi i naknade za nezaposlenost i dalje trajale. S obzirom na to da je predviđanje kongresnog Ureda za proračun bilo preoptimistično, službena revizija proračuna pokazala bi da se te odredbe ne bi mogle provesti. Vjerojatno je najvažnije to što je administracija mogla primijeniti drukčiji pristup problemu stambenog tržišta. S obzirom na probleme u automobilskoj industriji i na Wall Streetu, Obama je prihvatio politički trošak koji prati planove sanacije. Spasio je one koji ne zaslužuju u zamjenu za pomoć širem gospodarstvu. Što se stambenog problema tiče, krenuo je drugim putem te čak nije potrošio neka dostupna sredstva, to jest sve do prošle godine, kad je politika sanacije postala agresivnija i polučila konkretnije rezultate. Nijedan od tih koraka, a ni neki drugi vjerojatni koraci, ne bi spasili gospodarstvo. No kako su planovi sanacije s početka 2009. godine ostvarili značajne rezultate, tako bi i agresivniji program koji se tada mogao nastaviti također ostvario značajnije rezultate. Mogao je ubrzati oporavak, koji je naštetio povjerenju potrošača i tvrtki.

David Leonhardt