Netom uz glavnu autocestu koja se proteže istočno od ovoga grada, nekoliko stotina sirijskih Kurda priprema se za boj, marširajući i vježbajući pucanje. Ti vojnici, uglavnom prebjezi iz sirijske vojske nisu ovdje kako bi se pridružili oružanom ustanku protiv vlade predsjednika Bashara al-Assada.

Pripremaju se za borbu koju očekuju nakon Assadovog pada, kada će se cijela Sirija raskoliti u previranjima za prevlast i teritorij. Oni na prostoru Sirije žele autonomnu regiju Kurda, što vide kao korak prema povezivanju kurdske manjine u Iraku, Turskoj i Iranu u jednu nezavisnu državu. Međutim, njihove težnje vrlo bi lako mogle navesti spomenute države na nasilni odgovor. Naime, već su ukazale da su spremne poduzeti ekstremne mjere ne bi li spriječile gubitak teritorija radi nastajanja većeg Kurdistana. Irački Kurdi ovoj budućoj paravojsci osiguravaju utočište, obuku i oružje. "Treniraju za razdoblje nakon pada Assadove vlade, kada će nastati sigurnosni zrakoprazni prostor", kaže Mahmood Sabir, jedan od brojnih pripadnika oporbenih sirijskih Kurda koji djeluju u Iraku. Činjenica da se Kurdi pripremaju za borbu mogla bi se pokazati odlučujućom u oblikovanju postrevolucionarne Sirije, a ukazuje na to da pad vlade neće rezultirati mirom, već sektaškim ratom koji bi u sukobe mogao uvući i susjedne države. Tijekom razbjesnjelog građanskog rata gotovo dva milijuna sirijskih Kurda već su osigurali određenu mjeru autonomije u teritorijima pod njihovom kontrolom, ne zato što su zauzeli borbeni stav protiv vlade, već zato što je vlada prepustila kurdske zajednice lokalnim vlastima. Kurdske zastave tako se vijore na zgradama nekadašnjih državnih institucija, a otvaraju se škole u kojima se pouka izvodi na kurdskom jeziku, što je Assadova vlada odavno zabranila.

"Organiziramo svoje društvu, kurdsko društvo", kaže Saleh Mohammed, predvodnik Stranke demokratske unije, koju ostale kurdske skupine promatraju sa sumnjom zbog povezanosti s turskom Strankom kurdistanskih radnika. Potonju Sjedinjene Američke Države i Europa smatraju terorističkom organizacijom. Kurdi tvrde da se borbu pripremaju u slučaju da vlada pokuša pod svoju vlast vratiti kurdske gradove ili da sunitska paravojska pokuša upasti u kurdska područja. "Logično je da ćemo se braniti", kaže Mohammed. Nakon desetljeća represije u stisku arapskih autokratskih vladara, nakon što su im turske vođe oduzimale prava, nakon izdaje saveznika po završetku Drugog svjetskog rata i izostanka obećanja o kurdskoj nezavisnosti, Kurdi su odlučni iskoristiti previranja uslijed Arapskog proljeća. "Ovo je povijesni trenutak kojega Kurdi moraju iskoristiti ako žele ostvariti promjene", kaže Kawa Azizi, sirijski politolog i političar u kurdskoj oporbi.

Kada je ustanak otpočeo još prije 18 mjeseci, mnogi su govorili kako Kurdi odugovlače s biranjem strane. Kurdi to osporavaju i tvrde da su oduvijek mrzili predsjednika Assada. Nakon što je prepustila lokalnoj vlasti kontrolu nad kurdskim gradovima, Assadova vlada konačno je mogla preusmjeriti teško naoružanje u borbu protiv oporbe predvođene sunitima. Taj potez ražestio je Tursku, koja strahuje da bi Sirija mogla postati slobodna zona iz koje će Kurdi izvoditi napade na Tursku. Turski premijer Recep Tayyip Erdogan rekao je da Turska ima pravo intervenirati u kurdskim područjima u Siriji pomisli li da je sigurnost Turske ugrožena. Zajednica sirijskih Kurda iznutra je podijeljena na desetke frakcija, no doima se ujedinjenom po dva pitanja: protive se Assadovoj vladi i iznimno su sumnjičavi prema ambicijama Slobodne sirijske vojske. "Prvo, oni su Arapi", kaže Azizi za Slobodnu sirijsku vojsku. "Ne želimo da nas Arapi kontroliraju."

Tim Arango; Duraid Adnan i irački zaposlenik The New York Timesa doprinjeli izvještaju iz Dohuka i Erbila