Istraživanje za istraživanjem potvrđuje iznenađujuće rezultate da osobe s prekomjernom težinom i umjereno pretili pacijenti s određenim kroničnim bolestima često žive dulje i bolje od pacijenata normalne težine koji pate od istih bolesti. Znanstvenici to nazivaju paradoksom pretilosti, a sve veći broj dokaza koji ga potvrđuju neke je stručnjake naveo da preispitaju uvriježene pretpostavke o povezanosti debljine i bolesti.

Carl Lavie, voditelj odjela za rehabilitaciju i prevenciju srčanih bolesti u Institutu za kardiovaskularne bolesti John Ochsner u New Orleansu, jedan je od prvih znanstvenika koji su 2002. zabilježili paradoks pretilosti kod pacijenata koji su bolovali od zatajenja srca. "Pacijenti su mislili da s podacima nešto nije u redu", prisjeća se. "Pitali su me kako je to moguće ako pretilost oštećuje srce." No tragova je bilo na sve strane. Jedno je istraživanje pokazalo da pacijenti na dijalizi s povećanom tjelesnom težinom imaju veću šansu za preživljanje od osoba normalne ili ispodprosječne težine. Drugo je istraživanje pokazalo da su oboljeli o bolesti krvnih žila koji su imali prekomjernu težinu lakše i brže oporavljali od mršavijih pacijenata. Blag ili čak visok stupanj pretilosti nije dodatno utjecao na mogućnost smrti. Istraživanje koje se čak deset godina provodilo na 11.000 Kanađana pokazalo je da osobe s prekomjernom težinom imaju najmanje šanse za smrt od bilo kojeg uzroka. Do danas su znanstvenici ta otkrića potvrdili kod pacijenata sa zatajenjem srca, srčanim i bubrežnim bolestima, visokim krvnim tlakom, moždanim udarom, a danas i kod oboljelih od dijabetesa. Prema jednoj ideji, tijelu treba više energije i kalorijskih zaliha kad dođe do kronične bolesti. Bez tih zaliha lako se može razviti pothranjenost, kaže Gregg Fonarow, voditelj programa za preventivnu kardiologiju na Sveučilištu u Kaliforniji. Neki znanstvenici sumnjaju na genetiku – možda mršavi ljudi koji obole od dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti i drugih kroničnih tegoba nose gene zbog kojih su osjetljiviji na te bolesti te su kad obole izloženi većem riziku. Srčane bolesti kod mršavih možda imaju drukčiji oblik od srčanih bolesti kod debljih ljudi, kaže Lavie.

Moguće je i da liječnici mršave pacijente ne liječe jednako agresivno kao deblje pacijente, a možda je kriva i metoda mjerenja masnoća u tijelu. Većina znanstvenika pretilost mjeri prema indeksu tjelesne mase, to jest omjeru težine i visine, no indeks ne uzima u obzir druge čimbenike poput mišićne mase te poremećaja metabolizma. Neil Ruderman, endokrinolog s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bostonu, prvi je 1981. prepoznao "metabolički pretilu normalnu težinu". To znači da ljudi imaju normalnu težinu, ali imaju poremećaje metabolizma, među kojima su i visoka razina otpornosti na inzulin te visoka razina triglicerida. Obično im se masnoća skuplja u području trbuha, što nepovoljnije utječe na srce, jetra i ostale organe nego masnoća u bokovima i bedrima. "Ako objektivno sagledamo podatke, često ćemo naletjeti na zbunjujuće čimbenike koji mogu objasniti veze s bolestima za koje okrivljavamo debljinu", kaže Linda Bacon, profesorica nutricionizma na Gradskom koledžu u San Franciscu. Istraživanje koje je proveo Steven Blair s Instituta Cooper u Dallasu, pokazalo je da su zdraviji oni koji su debeli i u kondiciji od onih koji su mršavi i nisu u kondiciji. Redovite aerobne vježbe možda vam neće smanjiti kilažu, ali smanjuju masnoće u jetrima, gdje mogu najviše naštetiti metabolizmu. Epidemiologinja Katherine Flegal analizirala je podatke iz Državne ankete o zdravlju i prehrani te otkrila da su najveći rizici od smrti bili povezani s krajnostima, to jest s pothranjenima ili opasno pretilima. Najniža je stopa smrtnosti bila među osobama s pretjeranom tjelesnom težinom.

Harriet Brown