Kad iz ulice Carlton Gardens ušetate u elegantne prostore Kraljevskog društva, naći ćete brojna čuda stara nekoliko stoljeća, od Newtonova reflektirajućeg teleskopa i prvog električnog stroja do fantastičnih ilustriranih kataloga riba i ptica. A onda uđete u suncem obliven ured predsjednika društva, sir Paula Nursea.

Ovaj čovjek raščupane sijede kose, širokog nosa, spremnog osmijeha i debelih radničkih čizama djeluje poput kakvog staromodnog viteza znanosti, no ovog dobitnika Nobelove nagrade za medicinu brinu posve suvremene brige. “Rasprava u politici ovih se dana kreće prema marginalizaciji znanosti, a to je opasno”, kaže Nurse. “Oni koji niječu globalno zatopljenje, koji se protive genetski modificiranim usjevima i cjepivu ili nastavi evolucije znanstveni argument smatraju političkim i biraju podatke koji im odgovaraju.” Nurse tu opasnost osjeća više nego drugi jer je društvo kojim predsjeda bilo ključan čimbenik znanstvene revolucije koja je oblikovala moderni svijet. Društvo provodi istraživanja, sudjeluje u savjetodavnim vijećima vlade te ima više od 1450 članova, a 80 njih dobitnici su Nobelove nagrade. No njihov je svijet ponekad pravo ratno polje. Kraljevsko društvo, osnovano 1660. godine, najstarije je znanstveno društvo s kontinuiranim djelovanjem. Newton, Christopher Wren, Robert Boyle i mnogi drugi udružili su se u duhu revolucionarnih te katkad ekscentričnih istraživačkih pothvata. Kralj Charles II. društvu je 1662. godine dodijelio kraljevsku povelju, a stoljećima se društvo povodilo za britanskim imperijalističkim ambicijama. Istraživači, vojnici znanstvenih interesa, dužnosnici kolonijalne vlasti i trgovci, i to ne samo britanski, prikupljali su uzorke, mapirali neznana područja te bilježili spoznaje iz svih dijelova svijeta. Sve su to uz popratne eseje slali Kraljevskom društvu. Društvo više nije globalna perjanica kao što je nekoć bilo. Sjedinjene Američke Države bacaju znatno dalekosežniju sjenu ulaganjem milijardi dolara u istraživanja i industrijsku nadmoć. Američki znanstvenici dominiraju mnogim disciplinama, a stižu ih i druge zemlje, osobito Kina. No časopisi Kraljevskog društva, osobito The Philosophical Transactions i The Proceedings of the Royal Society, i dalje su vrlo popularni, a britanski znanstvenici svojim elegantnim stilom pisanja i sintezom argumenata ponekad nadmašuju svoje američke kolege. Ako kemičara Martyna Poliakoffa, tajnika društva za inozemnu suradnju, upitate jesu li društvo i britanski znanstvenici i dalje uvaženi, odgovorit će: “Brkate kvantitetu i kvalitetu”, te dodati da s obzirom na svoje članstvo imaju golem utjecaj.

Knjižničar društva Keith Moore pokazuje nam zastrašujući izraz lica i sklopljene oči Isaaca Newtona, jednog od prvih predsjednika Kraljevskog društva. To je njegova posmrtna maska, načinjena od gipsanog odlijeva lica. Kritičari su Newtona nazivali okultistom zbog njegove teorije o gravitaciji jer se nije mogla vidjeti i nije bila mehaničke naravi. Unatoč tome, dominirao je ranom fazom društva. Utjecaj se društva mijenjao. Kako su osnivači društva završili u povijesti, lordovi i grofovi ponovno su uspostavili klasne privilegije koje su zatirale intelektualnu misao. Iako su žene značajno doprinijele razvoju znanosti u 18. i 19. stoljeću te čak i ranije, društvo je prve dvije članice izabralo tek 1945. No uvijek je postojala glad za otkrivanjem novih kutaka začudnog svijeta. Društvu se pridružio Benjamin Franklin, a čak su i rani puritanci, inače vrlo oprezni u odnosu s kraljevskim institucijama, željeli steći članstvo. “Cotton Mather očajnički je htio ući u društvo”, kaže Moore. “Poslao je opis kostura mastodonta.” Vjerojatno nije čudno što je Nurse prvih dvadeset minuta intervjua o Kraljevskom društvu govorio o ulozi SAD-a. Jedan je mandat proveo kao dekan Sveučilišta Rockefeller u New Yorku. Pored toga, ono dobro i loše što se u američkoj znanosti događa previše je važno da bi se moglo ignorirati. Pita se kako je moguće da u državi koja u Silicijskoj dolini proizvodi čuda te ima sjajne istraživačke centre postoji velika zona u kojoj se o evoluciji ni ne govori. “O tome se ne raspravlja u New Yorku, a ni na objema obalama”, kaže. “Pitam se bi li američka znanost bila tako razvijena da joj je središte u Kanzasu.” Bitke takve vrste prelaze Atlantik aktivnije nego ranije. Ne tako davno u Europi se rijetko moglo čuti da netko politički osporava znanstveni konsenzus oko globalnog zatopljenja. No to se više ne događa. Nurse ne može skriti koliko ga smeta što i dalje postoje oni koji niječu snažan ljudski utjecaj na globalno zatopljenje.

Michael Powell