Kada je američko ministarstvo pravosuđa nedavno zatvorilo kaznenu istragu Goldman Sachsa, postalo je jasno da niti jedna od velikih američkih banaka te nitko iz redova njihove uprave neće biti doveden pred sud zbog uloge koju su odigrali u financijskoj krizi.

No takav opis događaja opire se zdravom razumu, a pogotovo sada kada na vidjelo izlazi potpuna slika o rasponu nepromišljenih i protuzakonitih aktivnosti tih banaka, među kojima su namještanje kamatnih stopa, pranje novca, pronevjera vrijednosnica i prekomjerno riskiranje. Dokazivanje prijevare na saveznoj razini podrazumijeva dokaz o namjeri, što nije mala stvar. Ali dokaz o namjeri ne mora biti neoboriv poput pištolja s otiscima prstiju. Financijska kriza bila je obilježena upitnim postupcima glede izdavanja zajmova, nepažljivim sekuritizacijama, prekomjernim isplatama i varavim profitima, što je pak dovelo do gospodarske katastrofe i spašavanja banaka od strane vlade. Može li se doista povjerovati kako za vrijeme toga zakon niti jednom nije prekršen te da osobe na položaju moći i vlasti nisu znale što se događa?Ministarstvo pravosuđa je 2009. godine izgubilo spor protiv dvojice menadžera hedge fondova pri Bear Stearnsu optuženih za financijsku prijevaru te se čini kao da se još tada pomirilo s činjenicom kako ne može pobijediti velike banke i vodeće bankare. Taj stav fino se uklopio u naglasak Obamine administracije na zaštitu banaka od bilo kakvih navodnih prijetnji njihovom oporavku nakon ukazane financijske pomoći. U međuvremenu zastara, koja za pronevjeru vrijednosnica kao i većinu drugih saveznih prekršaja nastupa nakon pet godina, polako ističe. Rezultat svega toga je percepcija u javnosti da velike banke i njihovi predsjednici nikada neće morati odgovarati za svoju ulogu u nastanku krize. Bestidne donacije kampanjama obaju stranaka koje pristižu s Wall Streeta samo dodatno jačaju tu percepciju te podrivaju povjerenje u vladavinu prava. A i financijske kazne, čak i one od nekoliko stotina milijuna dolara, male su u usporedbi sa zaradom banaka i bonusima bankara. Konačno, ako ustanove koje počivaju u samom srcu našega gospodarstva doista ne mogu biti pozvane na odgovornost, jedino rješenje jest ukinuti ih, to jest ne dati ni njima ni njihovim predsjednicima dozvolu za rad.