Svi su oni mladi, u biznis su ušli nedavno, rade puno više od uobičajenih osam-devet sati, a u krizi im ide dobro. Njihov je recept za uspjeh ulazak u poslove koji nisu uobičajeni te su rijetko kada meta mladih koji tek počinju karijeru. Od toga modela odudara jedino priča trojice nedavno diplomiranih FER-ovaca koji se bave razvojem aplikacija nakon prvotna lansiranja samostalne uspješnice pod nazivom 9pm.

Razvoj spomenutoga projekta, iza čijeg se imena nalazi zapravo stranica za izlaske, trebao im je poslužiti samo kao referencija za traženje posla u nekoj većoj tvrtki, no taj posao na kraju nisu ni tražili, već su osnovali vlastitu tvrtku. S druge strane dvojac Matko Crnec i Luka Teuber prije otprilike četiri godine ušao je u posao pranja i glačanja rublja. Iako neuobičajen, taj posao činio im se kao dobar izbor. Od konkurencije su se, kako kažu, izdvojili nižim cijenama i besplatnom dostavom. U istom razdoblju Ivan Skender je otvorio svoj frizerski salon u zagrebačkom Središću, u koji su se preselili oni kojima je dotad prao, fenirao i šišao kosu u stanu svojih roditelja. Danas je, navodi, bukiran tjedan ili dva unaprijed te je u salonu zaposlio još dvoje ljudi.

Četvrta priča govori o Neli Simić i Hichamu Machkouru, koji su se nakon zaljubljivanja u Italiji odlučili preseliti u Zagreb i u njemu otvoriti talijansku zalogajnicu. Odskočna poslovna daska bila im je suradnja s Caffe barom History, čiji su vlasnici braća Šimić, u čijem su kafiću Nela i Hichame počeli nuditi hranu sa svojih menija. Ono što aktere ovih priča razlikuje od ostalih mladih poduzetnika jest i to što iza njih ne stoje mame, tate i rodbina. Većinu su toga pokrenuli sami, i to najčešće uz podizanje kredita, traženje poticaja i vlastiti kapital. Svi oni izabrali su Zagreb kao startnu poziciju za pokretanje prvog samostalnog posla.

Izlasci ih pretvorili u poduzetnike

Marka Strizića, Petra Šimića i Marija Žderića zapazili smo početkom veljače, kada su u snijegu na livadi preko puta zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice ucrtali u snijegu veliki natpis 9pm.hr koji je bio dobro vidljiv vozačima na cesti. Malo “googlanja” dovelo nas je do podatka kako je riječ o novoj stranici za izlaske, pokrenutoj samo nekoliko mjeseci prije, te da su vlasnici stranice upravo ova tri, sada već bivša studenta zagrebačkog FER-a. Danas pričaju kako su osim tog gerila marketinga u snijegu našli način kako dobro i jeftino promovirati tvrtku Mobilne aplikacije, koju su osnovali u svibnju ove godine. “Osim Facebooka i drugih društvenih mreža, postoje stranice poput AdMoba, koji je sustav oglašavanja na mobitelima, što je za nas savršeno jer se bavimo mobilnim aplikacijama. Tko ne zna kako se to radi, može nazvati nas da mu objasnimo”, kaže Šimić. U početnom planu im nije bilo osnivanje tvrtke. Odlučili su napraviti stranicu za izlaske jer su uvidjeli da na ostalim stranicama takva tipa treba vremena dok se nađe informacija o izlasku. Na njihovoj stranici nakon odabira grada, a uključeni su svi gradovi u Hrvatskoj, otvara se karta na kojoj su označena događanja u gradu. “Potrebno je doslovce nekoliko sekundi da vidiš gdje možeš izaći”, objašnjava Strizić. Stranicu vikendima zna posjetiti do 1000 ljudi iz Zagreba koji traže mjesto za izlazak. “U početku smo razvijali 9pm kako bismo imali neku referenciju za traženje posla, koji kasnije nismo ni tražili”, kaže Strizić.

Nisu ga tražili, objašnjavaju, jer su nakon što su pokrenuli stranicu dobili razne upite za razvijanje drugih stranica i projekata, koje tada nisu mogli ni prihvatiti jer nisu imali vremena. “Na zadnjoj godini fakulteta neki su naši prijatelji počeli raditi preko studentskoga servisa. Razmišljali smo koje su nam opcije. Kriza je, plaće su male, dobiješ pet tisuća kuna, i to možda. Neki od naših prijatelja i 12 mjeseci nakon zavreštka FER-a nisu našli posao”, kaže Strizić. Njima troškovi za osnivanje tvrtke nisu bili veliki. Priveli su kraju studij, dobili uz 50 posto popusta prostor u zagrebačkom Tehnološkom parku, koji privlači mlade poduzetnike i daje im svojevrsnu šansu za početak, te dobili i poticaje za samozapošljavanje. “Fora je da u ovoj industriji nije potrebno puno kapitala. Kad bilo što drugo završiš, pa hoćeš pokrenuti svoj biznis, moraš kupiti nekakav stroj, nešto. Ako se, pak, želiš baviti razvojom aplikacija, treba ti laptop, znanje i vrijeme”, objašnjava Šimić. Kažu, stranica 9pm je profitabilna jer klubovi plaćaju svoje mjesto na njoj kako bi oglasili događaj, no očekuju da će stranica postati još popularnija. Kako im je tvrtka registrirana prije samo nekoliko mjeseci, počeli su raditi na projektima za naručitelje, no kako uz smijeh objašnjavaju, još ne smiju ništa reći, ali kažu: “Pisat će se i o njima”. Dosad su uz 9pm u funkciju pustili Android aplikaciju o bankomatima koja uz nekoliko klikova na karti pokaže korisniku koji su sve bankomati u njegovoj blizini te aplikaciju za navijače Dinama i Hajduka. Te dvije aplikacije navijačima na jednome mjestu pokazuju sve informacije vezane uz klub, što uključuje novinske napise, Dinamov ili Hajdukov Twitter account te njihove Youtube kanale. Svaku od tih aplikacija na dan posjeti 2000 navijača.

Pr(a)vi zalogaj

Nela Simić i Hichame Machkour upoznali su se i zaljubili u talijanskom gradiću Jesolo dok je Nela prošle godine boravila tamo kod rodbine. Ubrzo su se preselili u Zagreb s idejom da ovdje otvore zalogajnicu u kojoj će posluživati talijanske delicije poput sendviča bez kore. “Nije bitno krećeš li u poduzetnike kada si mlad ili star, ali uvijek gledaš neku financijsku konstrukciju. Kao drugu stvar gledaš marketinški dio, kako se predstaviti, a onda krećeš tražiti prostor i ostalo. Nama je najteže bilo naći kvalitetne ljude”, priča Nela Simić. Prostor pod nazivom Slatko i slano otvorili su u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici početkom lipnja. Pokretač posla im je bila suradnja s Caffe barom History, koji je vlasništvu braće i bivših nogometaša Darija i Josipa Šimića. Kako je Slatko i slano preko puta Historyja, suradnju su počeli tako što su Historyjevim gostima počeli nuditi hranu sa svojih menija. “Mi smo bili dragi, mladi i simpatični, a i dobri susjedi, pa su oni predložili suradnju i to sada odlično ide”, objašnjava Simić.

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Danas se tako odabrana lokacija isplatila iako Hichame prvotno nije bio zadovoljan prostorom. “Hichame je najprije pitao gdje je najfrenkventnija pozicija u Zagrebu. Ja sam rekla da bi to trebao biti Cvjetni trg, ali tamo je nemoguće doći do prostora. Nismo našli ništa adekvatno jer je, među ostalim, sve bilo preskupo. Drugi izbor bila je Tkalčićeva. Ovdje nema oglasnika, svi manje-više loše rade i jedva čekaju da prostor iznajme nekome i da dobiju novac. Ideš od prostora do prostora, razgovaraš i pregovaraš s ljudima”, priča Nela Simić. Objašnjava kako su u cijeli projekt otvaranja zalogajnice uložili oko 37 tisuća eura. “Bez 30 tisuća eura nema smisla ni ulaziti u to”, smatra. Početni su troškovi veliki, od nabave uređaja pa do plaćanja najamnine godinu dana unaprijed. Ni njima nisu pomagali roditelji. Većinu novca osigurali su sami, kreditima, no Simić kaže da je u počecima, kada im je bilo najteže, znala posuditi nešto novca od bake kako bi osigurali nabavku namirnica. Kako posluju danas, tri mjeseca nakon pokretanja posla? “Dobro je čim možeš isplatiti plaće, namiriti režije i još platiti najamninu svoga stana”, kaže Nela Simić. Na početku im je bilo teško odabrati i ime lokala. “Hichame je bio sav u imenima tipa ‘Margerita’, ono kao ‘93. u Crikvenici”, kroz smijeh priča Nela Simić. Znali su da hoće jako ime koje će odmah zvučati kao snažan brend. Slatko i slano bio je čisti prijevod talijanke verzije tih riječi. Hichame je odlučio da je to najbolja kombinacija jer su u lokalu odlučili prodavati slane i slatke slastice. “Sada krećemo u neke nove kombinacije. Uvodimo i nova jela. Suradnja s Historyjem je dobra, pa ćemo kod njih imati ponude tipa: sendvič plus pivo, kava plus kroasan”, najavljuje Nela Simić.

Od kućnog frizeraja do popularnoga salona

Ovo radim otkako znam za sebe, kaže hair&makeup stylist Ivan Skender, vlasnik Beauty centra Royal. Kao dvadesetčetverogodišnjak prije tri godine otvorio je salon u zagrebačkom Središću, i to na nagovor prijatelja. “Prijatelji su mi govorili kako nikad nigdje ne mogu s njima jer uvijek radim. Ja sam uvijek ljude šišao doma. Koliko ljudi imam ovdje, toliko sam imao i doma. Fine dame su mi dolazile kući, a kosu sam im prao nad kadom”, kroz smijeh objašnjava Skender. Kada je odlučio otvoriti salon, krenuo je najprije u Hrvatsku banku za obnovu i razvitak (HBOR). Tamo su, kaže, oglašavali da nude kredite mladim poduzetnicima, a njega su odbili jer je, eto, bio premlad. Kako nije imao početnog kapitala, prijatelj je na svoje ime podignuo gotovinski kredit i nakon dva tjedna uređenja, Skender je otvorio salon. “Danas sam bukiran tjedan ili dva unaprijed”, otkriva. Zarađuje, kaže, dobro, ali radi 12 sati na dan, pa je uz njega danas u salonu zaposleno još dvoje ljudi, pedikerka i frizer. O Skenderovu se salonu u Zagrebu priča puno, hvale ga jer uz kvalitetu ima i relativno niske cijene. “Nikad nisam razmišljao da se pretvorim u nešto fensi.

Uvijek krećeš od sebe, a ja prvi ne bih platio muško šišanje 190 kuna, jer to ne može toliko stajati”, govori Skender. Na pitanje kako je postao tako popularan i tjednima unaprijed bukiran, odgovara kako misli da je razlog to što nikada nije htio imati klasični salon. Svoj je biznis zamislio kao dnevni boravak u kojem će netko uz kavu dobiti i feniranje. Ističe kako je važno svladavati nove tehnike šišanja i stalno se školovati kako bi održao kvalitetu i popularnost. Planira u sljedeće četiri godine otvoriti još jedan salon, a volio bi osnovati i akademiju na kojoj bi učio frizere svom načinu šišanja. “Ja sam sve učio sam, ništa po šabloni. Želio bih da i drugi na to tako gledaju. Nije bitna šablona, bitan je čovjek i njegova kosa, a ne naučena frizura”, kaže Skender. Zbog pokretanja vlastitoga biznisa izgubio je, kaže, dobar dio privatnog života jer se posve posvetio stvaranju salona. “Je li se isplatilo dati svoj privatni život za ovo? Jest”, zaključuje Skender.

Izglačali i svoj poslovni model

Uslugu pranja i glačanja rublja Hrvatima je teško ponuditi jer su naviknuti takav posao obavljati sami. Ipak, kako bi im biznis uspio, Matko Crnec i Luka Teuber, vlasnici Vešeraja, odlučili su spustiti cijene i ponuditi besplatnu dostavu. I krenulo je. S poslom su startali 2009. godine na zagrebačkoj Trešnjevci dok su razmišljali u što uložiti i, kako kažu, napraviti nešto od života. Nedavno su se preslili u halu u Heinzelovoj ulici, u blizini poslovnih zgrada u Radničkoj cesti. Prostor na Trešnjevci im je postao pretijesan, a preseljenjem u poslovno središte grada namjeravaju privući i poslovne ljude iz susjedstva. Novim su prostorom povećali kapacitet i u njega ubacili nove strojeve. Kako u tom poslu nisu imali nikakva iskustva, imali su raznih ideja, no u samom početku pomogao im je jedan Beograđanin koji se tim poslom bavi u Srbiji. Pokazao im je osnove, a u kasnijim uhodavanjima znali su ga, kažu, često zvati da im pripomogne savijetima. Danas uz njih dvojicu u Vešeraju rade još jedan dostavljač te radnica koja glača rublje. No, u samim početcima, priznaju, i oni su katkad glačali cijelu noć.

“To je bilo puno sporije, jasno, ali, eto, nismo tada ostali ni bez jedne mušterije, što znači da smo dobro glačali, čak i košulje”, kaže Teuber. Danas im je draža dostava, no kada ima puno posla, ostaju raditi cijelu noć. Uveli su i drukčiji sustav naplaćivanja usluga, koji ih je istaknuo od konkurencije. Naplaćuju po kilogramu. To je, kažu, jeftinije klijentima, a njima je obračun znatno lakši. Tako je cijena pranja kilograma rublja 12 kuna, a ako se uključi i peglanje, onda je 18 kuna. Postoje i posebne cijene za određeni tip rublja. Navode kako svaku zaprimljenu robu peru zasebno kako bi jamčili pravu razinu higijene i kvalitete. Klijenti su im “i mlađi i stariji, i oni koji imaju love i oni koji nemaju”. Među referencama na njihovoj stranici na internetu nalaze se među ostalima Hokejaški klub Medveščak te zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Rade po sljedećem načelu: nakon što ih netko nazove ili ispuni zahtjev na web stranici, dolaze pokupiti robu te je u roku od 24 do 48 sati vraćaju zapakiranu, čistu i izglačanu. I oni priznaju da im zbog ulaska u samostalni biznis ponekad ostaje malo vremena za druženja. Tebuer navodi kako u Vešeraju imaju što raditi 24 sata na dan, od papirologije do ostalog. Strojevi se, kaže, kvare, a ako si mali privatnik, nitko ih neće popraviti osim njih samih.