DA NANG, Vijetnam — U tropskoj klimi središnjeg Vijetnama korov i grmlje rastu svugdje, osim ovdje. Četrdeset godina nakon što su Sjedinjene Američke Države prestale herbicidima obrađivati džungle jugoistočne Azije u nadi da će Vijetkongovcima i snagama Sjevernog Vijetnama uništiti zaklon, ovdašnja je zrakoplovna baza jedna od dvadesetak bivših američkih objekata koji su i dalje zagađeni posebnom vrstom dioksina, kemikalije u herbicidu Agent Orange koja se povezuje s karcinomom, defektima pri rođenju i drugim bolestima. Nakon što su godinama odbijali zahtjeve Vijetnama za pomoći u čišćenju, 9. kolovoza SAD je napokon započeo s prvim većim programom saniranja ekoloških posljedica dugog rata. “

Ovoga jutra slavimo ključan korak u našim bilateralnim odnosima”, izjavio je David Shear, američki veleposlanik u Vijetnamu, na ceremoniji kojoj su prisustvovali viši dužnosnici vijetnamske vojske. “Raščistit ćemo ovaj nered.” Program koji će stajati oko 43 milijuna i trajati četiri godine službeno je dočekan s osjećajem zahvalnosti, no gorčina je i dalje prisutna. Svake se godine Vijetnam prisjeća žrtava herbicida Agent Orange 10. kolovoza, na dan kad su 1961. godine Amerikanci započeli s testiranjem tog herbicida u Vijetnamu. Vlada se ove godine usprotivila tome da tvrtka Dow Chemical, glavni proizvođač Agent Orangea tijekom rata, sponzorira Olimpijske igre. Mnogi ovdje smatraju da je program premalenog opsega (obuhvatit će samo jedno područje) te da stiže prekasno. “Ovo je velik korak”, kaže Ngo Quang Xuan, bivši veleposlanik Vijetnama u UN-u. “No u očima onih koji su pretrpjeli posljedice nije dovoljan.” U više od deset godina rata SAD je u Vijetnamu, Kambodži i Laosu izlio oko 76 milijuna litara Agent Orangea i drugih herbicida, a s tom se praksom prestalotek nakon što su znanstvenici izrazili zabrinutost što dioksin pokazuje “značajno povećanu mogućnost defekata pri rođenju”. Agent Orange, koji se koristio u 20 do 55 posto većoj koncentraciji nego u uobičajenoj poljoprivrednoj uporabi, i drugi herbicidi uništili su dva milijuna hektara šume i obradive zemlje. Američki vojnici koji su kemikalijama špricali ta područja godinama su se borili za odštetu s tvrtkama koje proizvode kemikalije. Američka vlada, koja također nije odmah spremno priznala problem, potrošila je milijarde na naknade za tjelesna oštećenja i zdravstvenu skrb američkih vojnika koji su bili u kontaktu s Agent Orangeom.

Tužba protiv tvrtki koje proizvode kemikalije, koja je u SAD-u podnesena u ime milijuna Vijetnamaca, odbačena je 2005. godine zbog toga što se nabavljanje sredstva za uništavanje raslinja ne ubraja u ratni zločin te što vijetnamski tužitelji nisu ustanovili jasan uzročnoposljedični slijed između izloženosti herbicidu Agent Orange i svojih zdravstvenih problema. SAD je pokrenuo skroman program vrijedan 11,4 milijuna dolara za pomoć Vijetnamcima s invaliditetom, no nije izravno povezan s Agent Orangeom. Američka su vojna istraživanja uputila na povezanost Agent Orangea s brojnim bolestima, a Dow Chemical tvrdi da “postoji značajan broj dokaza da Agent Orange nije uzrokovao bolesti ratnih veterana”. Četrdesetdvogodišnji Nguyen Van Dung sa suprugom i tek rođenom kćeri u Da Nang se preselio 1996. te radio u bivšoj američkoj bazi. Lovio je ribu i jegulje u obližnjim barama i kanalima i svakodnevno ih donosio kući. Istraživanjem je kasnije utvrđeno da je u masnom tkivu i organima riba pronađena visoka koncentracija dioksina. Njihova je druga kći rođena 2000. godine s rijetkom bolesti krvi. Umrla je kad joj je bilo sedam godina. Sin Tu rođen je 2008., a otkriveno je da pati od iste bolesti. Uz pomoć redovitih transfuzija nadživio je očekivanja liječnika da će umrijeti do treće godine, no gotovo je slijep, ispupčene mu oči divljački kolutaju, a izražava se visokim tonovima koje samo njegovi roditelji razumiju. Što je uzrokovalo te bolesti i tko je za to kriv? Dječakova majka Luu Thi Thu spremno okrivljuje američke kemikalije. “Ono što je učinjeno mojem sinu već je gotovo i to se neće promijeniti”, kaže. “Američka i vijetnamska vlada moraju očistiti zračnu luku u Da Nangu kako bi spasile buduće generacije.”

Thomas Fuller