Djenne-Djenno, jedno od najpoznatijih arheoloških nalazišta u subsaharskoj Africi, prostire se preko nekoliko hektara izbrazdanih polja pored grada Djennea u unutrašnjosti Malija. U posljednje su vrijeme, s obzirom da je Mali zapao u politički kaos, radovi na toj lokaciji stali, pa je tlo prepuno krhotina drevne keramike.

Fizički napad na Djenne-Djenno tako je privremeno u zastoju. No moralne bitke glede prava na vlasništvo i kontrolu umjetničkih djela iz prošlosti i dalje bjesne, kako u Africi, tako i u drugim dijelovima svijeta. Muzej likovne umjetnosti u Bostonu nedavno je objavio kako je otkupio zbirku jednoga Amerikanca koja sadrži 32 izvanredne skulpture izrađene u bronci i slonovači čije porijeklo seže u Nigeriju između 13. i 16. stoljeća. Samo nekoliko dana nakon toga Nigerijska državna komisija za muzejsku i spomeničku ostavštinu ustvrdila je kako je ta djela britanska vojska otela još krajem 19. stoljeća te kako bi ona trebala biti vraćena u domovinu. Još su strašniji bili prošlomjesečni izvještaji o uništenju kulturalnog vlasništva u Timbuktuu u Maliju, otprilike 320 kilometara sjeverno od grada Djennea. Naime, stanovite islamističke skupine odabrale su sufizam, umjerenu i mističnu školu islama raširenu u Maliju kao metu svojih napada te u Timbuktuu, koji je prepun medresa i knjižnica s drevnim rukopisima, počele razarati posljednja počivališta sufističkih svetaca te vjerske relikvije i simbole. Afriku se često predstavlja kao gubitnika u borbi za baštinu, iako ona to nije ako je priznamo kao određujući glas u svakoj raspravi. Neke od najčešćih komplikacija koje okružuju priče o pronađenim i izgubljenim arheološkim predmetima umjetničke vrijednosti u posljednjih 35 godina odigrale su se upravo u vezi nalazišta Djenne-Djenno. Procjenjuje se da to nalazište potječe iz trećeg stoljeća prije Krista, ali do 450. godine naše ere na njemu je nastalo složeno urbano društvo koje se bavilo prekomorskom trgovinom. Dugo je prevladavala pretpostavka kako je razvoj dospio u Afriku zahvaljujući dolasku Arapa u sedmom i osmom stoljeću nove ere. No zahvaljujući ovim novim saznanjima, prošlost ovoga kontinenta iznenada se produbila.

A i povijest umjetnosti tomu može zahvaliti nove spoznaje. Naime, u gornjim slojevima tla nalazišta Djenne-Djenno na kojemu su arheološka iskapanja počela 1977., kao i na mnogim obližnjim nalazištima, arheolozi su pronašli skulpture od terakote koje prikazuju ljudske i životinjske likove: muškarce na konjima ili prepletene zmijama, figure ljudskog tijela prekrivene nečime nalik čirevima ili ožiljcima. Novost je bilo to što su navedene skulpture pronađene u svom povijesnom kontekstu, iako je taj tip skulptura već poznat, a slične su se znale pojaviti na raznoraznim aukcijama. Do kraja 1960-ih zalihe drvenih skulptura koje su svojevremeno utvrdile područje zanimanja većine kolekcionara najednom su se iscrpile. I tako su skulpture od terakote s Malija za kolekcionare postale nova “dostupna” djela afričke umjetnosti. Radnici na iskopinama, koje su unajmili posrednici i preprodavači, počeli su izvlačiti te skulpture iz tla nalazišta Djenne-Djenno te na taj način uništavati povijesnu ostavštinu. Za taj posao dobili su sitniš, ali 1970-ih je Mali zahvatila glad, pa je bilo kakva plaća bila pravo malo bogatstvo. Navedeni predmeti slani su preprodavačima i kolekcionarima na Zapadu, a vrijednost im otad neprestano raste. UN je proglasio ovu vrst trgovanja umjetničkim djelima protuzakonitim još 1970. godine. Ali iznošenje umjetničkih djela iz ove zemlje i dalje je iznimno jednostavno. Arheologe je ovakva pljačka nalazišta zaprepastila. Predložili su prekid protoka podataka o svim predmetima iz te regije koje nisu iskopali arheolozi, što je značilo većinu onih koji su kružili svijetom umjetnina. Poticali su preprodavače da ne prodaju te predmete, kolekcionare da ih ne kupuju, muzeje da ih ne izlažu, povjesničare umjetnosti da ne objavljuju njihove fotografije i da ne pišu o njima, sve kako bi zaštitili predmete slične vrste koji se još uvijek nalaze u tlu odvraćanjem pažnje od ovog tipa umjetnosti. Kada netko ne bi pristao na njihove uvjete, tu osobu ili ustanovu javno bi posramili, što je sa sobom nosilo implicitnu prijetnju izopćenja iz profesionalne zajednice. Na drugoj strani stajali su preprodavači, kolekcionari i muzejsko osoblje, čiji prihod i identitet ovise o neprestanom protoku umjetničkih djela. Na toj su strani stajali i povjesničari umjetnosti, koji su zahtijevali kontakt sa spornim djelima ne bi li doznali kako su ona izrađena te kako bi se osposobili za razaznavanje pravih djela od krivotvorina. Dvoboj između ove dvije frakcije i dalje traje. Mnogo je ugroženih predmeta na sjeveru Malija, naročito u Timbuktuu. U srpnju su islamističke skupine povezane s Al-Qaidom uništile nekolicinu grobnica sufističkih svetaca. Znalci se mogu samo nadati da će se one uspjeti obnoviti. Međutim, nezamjenjive su na tisuće rukopisa od kojih brojni potječu još iz 10. stoljeća, a nalaze se u knjižnicama Timbuktua. Strahuje se da bi islamisti mogli spaliti sve do posljednjeg rukopisa Kurana.

Holland Cotter