Nedavni je odlazak Roberta Diamonda iz Barclaysa označio prekretnicu. Dakako, izvršni direktori velikih banaka i ranije su prisilno napuštali položaj. Chuck Prince izgubio je posao u Citigroupu zbog pretjerana rizika prije financijske krize 2008. godine, a nedavno je Oswald Grübel otjeran iz UBS-a jer nije spriječio nezakonito trgovanje u iznosu od 2,3 milijarde dolara. No, Diamond je navodno bio ozbiljan, vrhunski bankar. Govorilo se da je Barclays kroz krizu 2008. i 2009. prošao ne okoristivši se vladinom potporom. Iako je njegova banka nedavno prekršila razna pravila, uključujući ona o proizvodima koji se prodaju potrošačima te pravila o objavi kamatnih stopa, Diamond se tada uspio distancirati od štete. Prema novinskim navodima, nadzorna su tijela bila spremna Diamondu progledati kroz prste sve dok nisu uslijedile ozbiljne političke reakcije. Diamond se počeo buniti te upirati prstom u Bank of England. U tom je trenutku morao otići.

Tri pouke prisilna odlaska
Iz Diamondova odlaska iz Barclaysa možemo izvući tri pouke. Prva je ta da politička reakcija nije potekla od običnih članova Parlamenta ili neupućenih promatrača s margine. Vodeći su se političari iz svih stranaka u Ujedinjenom Kraljevstvu složili u osudi postupaka banke Barclays, osobito sustavna varanja na određivanju kamatnih stopa, što se otkrilo skandalom libor. (Londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa ključno je mjerilo za kreditiranje diljem svijeta, pa tako i za određivanje cijena derivata.) Štoviše, britanski je ministar financija George Osborne čak izjavio: “Prijevara je zločin u širem poslovnom sektoru, zašto ne bi bila i u bankovnome?”. Jasno je dao do znanja da je u Barclaysu došlo do prijevare, a kad to kaže ministar financija, riječ je o ozbiljnoj optužbi. Nakon što globalni financijski sektor već pet godina potresaju golemi skandali, strpljenja je sve manje. Kao što je istaknuo Eduardo Porter iz The New York Timesa: “Veća tržišta dopuštaju veće prijevare. Veće tvrtke, koje imaju složenije bilance, imaju više prostora da ih skriju, a banke, kad postanu dovoljno velike da nijedna vlada neće dopustiti da propadnu, imaju najviše motiva”. Druga je pouka da je Diamond očito mislio da se može okomiti na britansku vladu. Iz njegova je ureda procurio sadržaj razgovora koji je navodno vodio s Paulom Tuckerom, višim dužnosnikom Bank of England, prema kojemu je engleska središnja banka Barclaysu naložila da objavi netočne podatke o kamatnim stopama. Diamond je očito zaboravio da opstanak bilo koje banke čija je bilanca dovoljno velika u odnosu prema domaćem gospodarstvu – te sposobnosti da dioničarima donese zaradu – u potpunosti ovisi o dobrom odnosu s nadzornim tijelima. Ukupna je aktiva Barclaysa oko 2,5 bilijuna dolara – otprilike koliko i godišnji BDP Ujedinjenog Kraljevstva – i peta je ili osma banka po veličini u svijetu, ovisno o tome kako se mjeri bilanca.

Banke te veličine i te kako imaju koristi od golemih implicitnih vladinih jamstava – to znači biti “prevelik da bi propao”. Diamond je očito povjerovao u vlastitu retoriku: da su on i njegova banka ključni za ekonomski napredak Ujedinjenog Kraljevstva. Nadzorna su tijela reagirala na njegov blef i prisilila ga na ostavku. Kad je pukla vijest o tome, cijena dionice Barclaysa blago je porasla. Konačna je pouka da nas veliki okršaji demokracije i velikih banaka tek čekaju, i u SAD-u i u kontinentalnom dijelu Europe. Na površini su banke i dalje snažne, no legitimnost im se osipa. Jamie Dimon, izvršni direktor banke JP Morgan Chase, ove je godine nadmašio sve što se tiče rizika, ugrozivši gotovo šest milijardi dolara (nazovimo to “trostrukim Grübelovim debaklom”), no posao mu je, čini se, i dalje siguran. Dimon čak i dalje sjedi u odboru Banke saveznih rezervi New Yorka, unatoč činjenici da je ta banka duboko upetljana u istragu trgovinskih gubitaka JP Morgan Chasea te moguće uključenosti u širi krug skandala libor. Kao što je Dennis Kelleher, predsjednik grupe Better Markets, zabilježio za nedavnog svjedočenja pred Kongresom, dvije godine nakon što je odobren zakon Dodd-Frank, američki se bankovni sustav žestoko i učinkovito bori za potkopavanje reformi. (Kelleherovo svjedočenje procjena je koju morate pročitati, baš kao i uvodna izjava saslušanja.)

Otpor neodgovornu riskiranju
No, napretka svejedno ima. Dimon je oličenje otpora koje velike banke pružaju reformama – opetovane i javne pljuske na tom licu daju snagu onima koji žele obuzdati pretjerano i neodgovorno riskiranje banaka. Istodobno situacija u Europi djeluje kao da će svaki tren eksplodirati. Pristup Europske unije regulaciji banaka potaknuo je financijske institucije da se opterete vladinim dugom, koji je navodno imovina “bez rizika”. S obzirom na duboku dužničku krizu u perifernim zonama EU, velike bi banke mogao na dno povući bankrot pojedinih država. Europska središnja banka bankama je dala značajna žurna sredstva za postizanje “likvidnosti”, a one tim sredstvima kupuju još više državnog duga. Time se kratkoročno smanjuju kamate na taj dug, no stvara se još veći potencijalni gubitak u slučaju bankrota. Banke i politika duboko su povezane u svim naprednim gospodarstvima. Diamond je otkrio da su političari na kraju moćniji od bankara – barem je tako u Ujedinjenom Kraljevstvu. No, ono što je zaista bitno jest legitimnost i informirano javno mišljenje.Zar stvarno vjerujete u sve sumnjiviji stav da su megabanke, prema sadašnjem sastavu, dobre za ostatak privatnog sektora, a time i za gospodarski rast i stvaranje novih radnih mjesta? Ili počinjete ozbiljnije shvaćati sve prisutniju ideju da su globalne megabanke i njihovo vodstvo postali premoćni i preopasni?

© Project Syndicate, 2012.

Simon Johnson, bivši je glavni ekonomist MMF-a, suosnivač vodećeg bloga o ekonomiji http://BaselineScenario.com, profesor na Fakultetu za menadžment Sloan pri Institutu za tehnologiju u Massachusettsu te suautor (uz Jamesa Kwaka) knjige White House Burning: The Founding Fathers, Our National Debt, and Why It Matters to You