United Energy Commodities (UEC), potencijalni ulagač u Dioki do utorka nije uspio uplatiti predujam od pet milijuna eura jer je toj posrnuloj tvrtki račun blokiran više od 80 dana.

Ukrajinsko-ruski ulagač u partnerstvu s azerbajdžanskim MES-om, kojem je Dioki ostao dužan 15 milijuna eura za isporučenu sirovinu, uvjerava da će novac uplatiti, te da su potrebna jamstva Ministarstva financija. Dakle, potrebno je otvoriti podračun u Zagrebačkoj banci na koji će sjesti novac za 7 neisplaćenih plaća radnika u Zagrebu i na Krku. Iako radnici više baš nikom ništa ne vjeruju, što je posve razumljivo, ne preostaje im ništa nego pričekati još jedan “petak”.

Kada konačno sjedne novac i radnički bunt se stiša, pristupit će se restrukturiranju kompanije, u čemu će glavnu ulogu odigrati Hrvatska elektroprivreda, odnosno država koji se postavila kao svojevrsna tampon zona između ulagača i narogušenih vjerovnika. Restrukturiranje Diokija bit će kompliciran i dugotrajan posao, vjerovnike je teško pobrojati, no i to je bolje od stečaja u kojem se nitko ne bi naplatio.

Prema odluci Vlade HEP-ova potraživanja od 11,16 milijuna eura pretvorit će se u vlasničke udjele, kao i nekoliko milijuna vrijedna potraživanja drugih s državom povezanih Diokijevih vjerovnika. Plan je da banke, koje potražuju više od 42 milijuna eura, 8,5 milijuna eura reprogramiraju i jednako toliko pretvore u kapital. Da bi taj plan uspio, nužno je povjerenje koje UEC, kao posve nepoznata tvrtka, tek treba izgraditi. Tu uskače HEP, koji će morati uzeti kredit kako bi od Hypo banke kupio 300.000 četvornih metara na Krku na kojima bi se mogao graditi LNG terminal. Međutim, u Hypo banci nisu sretni da razgovaraju s, kako su rekli, “netransparentnim tvrtkama ko što je UEC”, već bi radije radili s državom, odnosno HEP-om, s kojim već neko vrijeme pregovaraju o zemljištu. Kako doznajemo, u tijeku je procjena vrijednosti zemljišta, koja bi trebala biti dovršena do kraja kolovoza, a ono bi HEP-u moglo biti prodano do kraja godine. Bio bi to aranžman posve neovisan o UEC-u i kao takav banci prihvatljiviji.

UEC se obvezao uložiti 15 milijuna eura u proizvodnju na Krku, koja bi trebala početi u prvim danima rujna. Računa se da bi u tom slučaju s radom prvo krenuo polietilen, dok će za pokretanje VCM-a trebati sirovina koja tek treba kupiti. Stoga, 15 milijuna eura baš i nije velik novac, prije zgodna brojka za neki početak. Sudbina zagrebačkih pogona je nepoznata. Etilen će teško krenuti s radom s obzirom da Ina ne želi (ili ne može?) dati dovoljno sirovine, dok bi DOKI i ekspandirani polistiren mogli nastaviti s radom ako se nabavi sirovina. Dođe li do gašenja proizvodnje u Zagrebu država i ulagač trebaju računati na desetke milijuna kuna koje će trebati uložiti u sanaciju kontaminiranog zemljišta. Za sada se ne vidi da itko vodi računa o tom aspektu gašenja zagrebačkih pogona, a njime bi se svakako trebalo pozabaviti.

Govoriti o sudbini Diokija u ovom trenu nalik je gledanju u kristalnu kuglu, jer ima previše nepoznanica oko ulagača i kompliciranog restrukturiranja koje tek treba započeti. Činjenica je da unatrag nekoliko mjeseci banke nisu bile zainteresirane za Diokijev program restrukturiranja koji je napravila Uprava, a koji je podrazumijevao Ježićev odlazak iz kompanije. Nije ih zanimao ulazak u vlasničku strukturu, davanje novih kredita, a ni slijepi reprogram postojećih. Sada kad je tu ulagač i kad HEP uskače sa svježim novcem ali i kao suvlasnik kompanije, možda postanu benevolentniji. No, pitanje je kakva je računica HEP-a da se nađe u toj križaljci koju je osmislio netko drugi?

HEP svoja potraživanja od Diokija ionako ne može naplatiti, a ulaskom u vlasničku strukturu ipak ima šanse dugoročno izvući dio novca razvije li se ta priča u pozitivnom smjeru. Rezervirati zemljište za potencijalnu gradnju LNG terminala nije loše, dapače, za državu je to zemljište neprocjenjivo. Ali, za to treba imati novac. Elektroprivreda je do grla u velikom investicijskom ciklusu, a krajem svibnja je uzimala 400 milijuna kuna kredita za tekuće poslovanje, odnosno za pokrivanje dugova dobavljačima. Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić tada je rekao da tvrtka ima problema s likvidnošću, što nakon poskupljenja struje u javnosti baš i nije dočekano s veseljem.

Dio stručne javnosti koji se ne voli istrčavati po medijima jer je takav stav nepopularan, skeptičan je oko planova za gradnju LNG terminala na Krku. Isti ti ljudi svojedobno su potiho u kuloarima preispitivali plinofikaciju Dalmacije, koja se do sada još nije pokazala isplativim poslom. Uvjereni su da Hrvatskoj skup infrastrukturni projekt poput LNG-a ne treba. Kažu, plina koji stiže plinovodima bit će dovoljno i LNG, koji je skuplji, neće biti atraktivan. Rezervna varijanta dobave plina za Hrvatsku i okolne zemlje je svakako povoljna, ali cilj je da infrastruktura ne stoji besposlena. Zato bi se najisplativijom mogla pokazati postupna gradnja, odnosno u prvoj fazi plutajući terminal s uplinjavanjem na brodu. O tome će ionako više reći studije isplativosti koje bi trebale biti gotove u roku godine dana. Infrastrukturni projekti skup su zalog za budućnost, ali i nužno potreban. Pitanje je potražnje, financija i dobrog tajminga, a ta tri aspekta nije lako pomiriti.

ŠEST GODINA NA VRHU

Hrvatska tvrtka koja zna sa zlatom: Povjerenje 170.000 klijenata ne gradi se preko noći

Što se događa?

Tisuće novih sigurnosnih rupa, a premalo vremena za reakciju

Dođe li do realizacije LNG-a kompletnoj industriji i Janafovoj infrastrukturi na Krku cijena skače u nebesa. U toj idealnoj varijanti to može biti jako dobra priča, no sada polako, treba vidjeti hoće li vjerovnici imati povjerenja u nove ulagače i hoće li proizvodnja zaista započeti u rujnu. Kako je najavljeno proizvodnja bi na Krku trebala krenuti početkom rujna.